Na Netflix je nedavno stigao “Train Dreams”, film koji trenutačno ne zauzima mjesto u trending kategoriji – iako bi, s obzirom na kvalitetu i kritike, ondje itekako trebao biti. Nastao je prema hvaljenoj istoimenoj noveli Denisa Johnsona iz 2011., a prati život drvosječe Roberta Grainiera od kasnih 1800-ih pa sve do 1960-ih kroz niz trenutaka koji oblikuju jedan ljudski život: sretne, teške, neočekivane i tragične. Upravo ta jednostavna, linearna struktura omogućuje mu da priču ispriča bez žurbe i patetike, što ga čini drugačijim od većine današnjih naslova, pogotovo onih koji dospiju na ovu popularnu streaming platformu.
Glavnu ulogu nosi poznati australski glumac Joel Edgerton u jednoj od najzrelijih izvedbi svoje karijere, a za koju je potpuno zasluženo nominiran za Zlatni globus. Njegov Grainier nije heroj, već običan čovjek čiji unutarnji svijet polagano otkrivamo kroz rad, tišinu i odnos prema prirodi. Uz njega glume i Felicity Jones, William H. Macy i Kerry Condon, koji donose toplinu i emotivnu jasnoću, gradeći prizore koji ostaju itekako urezani u pamćenje još dugo nakon gledanja, iako nemaju ni približnu minutažu na filmu kao Edgerton.
Film je režirao Clint Bentley, autor nagrađivanog “Jockeyja” i koautor Oscarom nominiranog filma “Sing Sing”. Ovdje još snažnije pokazuje koliko ga zanimaju rad, identitet i prirodno okruženje kao ključ dijaloga između čovjeka i vremena. Iz Johnsonove novele izvlači ekološku i egzistencijalnu nit, odnosno krovnu temu kako tehnološki napredak i protok godina mijenjaju krajolik, društvo i pojedinca – i to često brže nego što svi mi možemo pratiti.
Adolpho Veloso potpisuje iznimno dojmljivu fotografiju i kameru koja prirodu pretvara u tihu, ali konstantnu sugovornicu protagonista. Kroz desetljeća koja prolaze, šume, rijeke i planine ostaju jedina konstanta, dok se civilizacija ubrzano mijenja. Upravo zbog tog kontrasta film priziva stil i estetiku Terrencea Malicka i usporedbe s filmskim klasicima kao što su “Days of Heaven”, “Into the Wild” i “Wild”, gdje priroda postaje prostor za pronalazak smisla, ali i jedna od glavnih uloga u filmu.
Iako sporijeg “slow-burn” tempa, “Train Dreams” nije film koji se oslanja na dramu ili koji traži strpljenje – nego prisutnost. Umjesto velikih obrata, nudi tihu emocionalnu akumulaciju i atmosferu koja govori više nego bilo kakav dijalog. Kroz sitne svakodnevne trenutke stvara osjećaj autentičnosti i potiče gledatelja da uspori, da promatra, da čuje. U tom smislu djeluje gotovo terapeutski, kao da se polako vraćamo vlastitim mislima dok pratimo Grainierov život.
Upravo zbog takvog pristupa mnogi ga već vide kao ozbiljnog kandidata za nekoliko Oscar nominacija. Kritičari su posebno istaknuli Bentleyjevu režiju, Edgertonovu izvedbu i bogatu vizualnu teksturu filma koji uspijeva biti intiman, a istovremeno širok u prikazu vremena i prostora. Bez patetike, ali s vrlo snažnom emocijom i surovošću pokazuje kako se život sastoji od niza prijelaza koji ponekad izgledaju mali, ali određuju putanju cijele egzistencije. Upravo u toj univerzalnosti leži njegova snaga i razlog zbog kojeg ga se smješta među najvažnije filmove godine.
U bogatoj konkurenciji ovogodišnje sezone dodjele nagrada, “Train Dreams” jedan je od tihih favorita, odnosno onih filmova koji ne privlače pozornost bombastičnim promotivnim kampanjama, već iskrenom umjetničkom kvalitetom. Njegova nježnost, snaga u tišini i duboka humanost razlog su zašto bi lako mogao postati jedno od najvrijednijih ostvarenja godine, bez obzira na broj nominacija i nagrada.
Ako volite filmove koji će vas potaknuti na razmišljanje, koji su nježni i snažni u isto vrijeme, i koji vas na kraju ostave s osjećajem da ste svjedočili nečemu rijetkom, ovome svakako dajte šansu. Posebno će se svidjeti svim sanjarima, samotnjacima i ljubiteljima divljine, ali i svima onima koji će u njemu prepoznati nešto svoje.
Foto: Netflix
