Otvaram vrata stana i bijela smiješna pudlica dotrčava do mene na dvije prednje šape. Kakav prizor, kako uveseljava. Zar pudlice ne bi trebale hodati kao manekenke i izgledati iritantno kao njihovi vlasnici – nadobudna djeca bogataša? Trebaju, ali ne kod mojih cimera i mene u stanu, gdje je sve naopačke, gdje je sve zanimljivije i sve je u prolazu. Kad nešto zaprijeti da će postati dosadno, nestane. Tako je i ta pudlica bila kod nas tri dana. Taman kad nas je počelo nervirati što čistimo njena govna pet puta dnevno, vlasnica ju je odvela.
Za couchsurfing sam čuo od sina moje sestrične koji je, čudom, stariji od mene. Uglavnom, trebao bih ja kao ujak biti stariji, ali je to još jedna stvar koja je naopačke. Divio sam se uvijek njegovoj slobodi, svestranosti i njegovom načinu putovanja. Obišao je pola Europe dok je moja noga rijetko kad kročila dalje od malog gradića u kojem sam odrastao. Rekao mi je da se preko platforme couchsurfing može naći besplatan smještaj po cijelom svijetu. „Besplatan smještaj?“, upitah začuđeno. „Da, ali trebaš i ti ugostiti nekoga da bi dobio ocjene, kako bi ljudi kojima bi slao zahtjev vidjeli kakav si domaćin i čovjek.“ „Pa tko će dolaziti u moj prokleti mali gradić, dođavola?!“ Otpisujem tu ideju, zaboravljam je.
Poslije nekoliko godina, prijatelj i ja smo našli jeftine karte za Sea dance festival u Budvi. Ali, nismo imali novca za put. Ne mogu se sjetiti tko je od nas dvojice predložio da idemo autostopom, nije ni bitno, bitno je da smo obojica bili sretni zbog te ideje. Ljeto je, toplo je, spavat ćemo na plaži, nije nam ni novac za smještaj bio potreban. Naš prvi autostop je bio više nego uspješan, stigli smo za 15 sati na odredište. Google mape računaju da nam treba 10, s pauzama i zadržavanjem na granici izašlo bi 12 sati. Tri sata dužeg puta, ali 50 eura težeg novčanika stigosmo u Budvu, a tako je bilo i nazad. Računicu o besplatnom smještaju nam je upropastila iznenadna bura. Odvratna vjetrina je srušila sve i jednu binu na festivalu, a i kiša je padala skoro cijelu večer. Morali smo naći mjesto gdje ćemo odsjesti, a najjeftiniji apartman nas je koštao 30 eura po noćenju. Usput nas je jedna gospođa prevarila za još 20, ali to je sad nebitna priča. 30 eura je, po mom proračunu, u Crnoj Gori izlazilo 20 piva i 40 ćevapa. Odmah mi se u misli vratila ideja o couchsurfingu. On + autostop, i moj je cijeli svijet, s pivom i ćevapima. Moram smisliti način da se preselim u Beograd, ugostim ljude i dobijem reference.
Uspio sam u prosincu. Uselio sam se u stan u centru grada u kojem su me čekala dva nepoznata cimera. Jedan narkoman iz Kruševca kojeg smo se riješili za par mjeseci i jedan kul lik. Hvala narkomanu za trodimenzionalni prikaz filma Trainspotting, ali u jednom trenutku nam ga je bilo previše i morao je nestati. Krivo mi je što nemamo nijedan njegov kontakt da vidimo je li živ. Kul lik – Dušan (toliko je dobar da ga je jedna vaša sunarodnjakinja prozvala Dušica) i ja smo krenuli udruženim snagama ugošćavati ljude. Već poslije par dana otkako smo napravili profil javljaju nam se prvi gosti. Dvije Francuskinje, studiraju posljednju godinu u Budimpešti i žele obići Balkan autostopom dok su na zimskim praznicima. Prvo couchsurfing iskustvo njima, prvo nama. Stigle su oko ponoći, a s njima je stigla i boca francuskog crnog vina. Stukli smo vino, stukli smo pivo, ja sam natucao engleski jezik koji sam usavršio poslije gomile gostiju, i sutradan sam morao u pola 6 ujutro na posao. Cijeli dan moram voziti viljuškar mamuran kao kreten. Hvala bogu, odvalio sam njime samo krajičak jednog zida na zgradi. Završio sam s poslom, stižem kući, otvaram vrata od stana, a prvi prizor su mi bile njih dvije za štednjakom, spremaju neko tradicionalno francusko jelo. Sviđa mi se ovaj couchsurfing. Omlatili smo sve iz tanjura, počeli smo s cugom i izašli u grad. Otišao sam dva puta nakon toga kod njih u Budimpeštu. Ugostile su me mnogo srdačnije nego ja njih, pokazale mi cijeli grad, izlazio sam navečer s njima na neka underground mjesta koja ne bih nikako otkrio da sam išao sam. Otimale su se da plaćaju piće, a i jeo sam njihov račun.
Ubrzo sam skupio dvadesetak referenci, doslovno smo silovali stranicu. Dvadeset ocjena u kojima me svi hvale, neki su napisali da sam im čak i najbolji domaćin – to je sasvim dovoljno da se lako nađe prenoćište gdje god kreneš. Ipak, nastavio sam prihvaćati zahtjeve za smještaj koje mi šalju putnici iz svih krajeva planete. Couchsurfing mi je umjesto jeftinog smještaja postao nešto sasvim drugo. Postao mi je novi pogled u svijet, razbijač predrasuda, ohrabrivač koji me tjera da pratim svoje snove koji se ne uklapaju u kalup moje okoline. Odem u rodni grad, na posao, i tamo smatraju moje sanjarenje ludošću. Samo djeca sanjare, odrasli ljudi trebaju raditi osam sati svaki dan i usput pljuvati takav robovlasnički sistem, to je svrha života. Vratim se u stan, gdje je uvijek netko od putnika koji prate svoje snove, i govore mi: „Ti si budala što radiš osam sati, kako možeš više izdržati? Već sedam godina radiš bez prestanka, ja bih se ubio! Samo dvadeset dana godišnjeg? To znači 20 dana slobode od 365 dana, ej! Jebeš to, probudi se!“ Stvarno se osjećam budalom kada me oni tako smaraju, a ne „normalni ljudi“ iz mog grada. Pogledam njihove sretne face i sjetim se lica kolega, na kojima dosadan život polako urezuje bore od kojih će u starosti uvijek izgledati namršteno. Sjetim se svog lica koje postaje polako isto kao njihova. Ja hoću sretne bore, volim vidjeti starce sa sretnim borama, simpatično izgledaju, a ovih drugih sam se plašio kad sam bio dijete.
„Hola, Culo Roto!“ je postao čest pozdrav u mom stanu. Mislim da vam izraz ne moram posebno prevoditi, posebno ako imate Google Translate nadohvat ruke. Tako se Argentinci pozdravljaju sa svojim prijateljima, a kod mene je bilo njih sedmero. Dvojica su bili čak po deset dana, jedan on njih mi je i jedan od najdražih gostiju. Putuje autostopom već šest godina svuda po svijetu. Povezao sam ga odmah s mojim prethodnim gostom, isto Argentincem, koji također putuje šest godina bez prestanka autostopom. Trenutno je u Novom Sadu, no vratio se za Beograd čim sam ga zvao. Kažem im „Kakva slučajnost!“, i odmah me ispravljaju i objašnjavaju da slučajnosti ne postoje nego „Man, everything happens for a reason!“ Poslije gomile sličnih događanja, počeo sam im i sam vjerovati.
Evo još koje „Man, everything happens for a reason“ situacije. Prihvatio sam momka i djevojku iz Turske koji volontiraju nešto u Rumunjskoj i žele obići Beograd za vikend. Nisu pritisnuli accept na svom profilu, pa mi nisu bili u kalendaru. Trebaju doći za dva tjedna i totalno sam zaboravio na njih. Sjetio sam ih se tek kad mi je stigla poruka na WhatsApp: „Pozdrav, stigli smo u Beograd, gdje se nađemo?“ Uhvatio sam se za glavu: „Budite na željezničkoj, tamo sam ubrzo!“ Ušli smo u stan, Dušan me pogledao začuđeno. „Tko je ovo? Zar nisi rekao da će doći dvije Jermenke i Gruzijac?“
„Doći će i oni“, napravio sam glupav osmijeh. Njih sam prihvatio dan prije, pošto sam zaboravio na ovo dvoje.
„Pa gdje ih misliš smjestiti, glupane?“
„Snaći ću se nekako.“
„Snaći ćeš se?! Ti samo imaš sreće više nego pameti. Idem kod mojih ovaj vikend pa će biti mjesta.“
„Man, everything happens for a reason, nije sreća“, rekao sam mu, a on je odgovorio najjednostavnije moguće: „Jebi se!“
Čuje se kucanje, otvorio sam vrata. Stigle su i Jermenke i Gruzijac obučen kao kauboj sa šeširom, upoznali smo se. Odjednom začuh glasno, žensko vrištanje iza mojih leđa. Okrenem se, Turkinja vrišti i diže ruke u vis, gledam u čudu. Sad čujem tri ženska glasa iza mene kako vrište. Cijeloj čudnoj situaciji ta tri ženska vrištanja doprinose tako da bude još čudnija. „Kako tri, zar nije jedan muškarac među njima?!“, upitah sam sebe. Izgrlili su se svi i izljubili, pa su mi objasnili da volontiraju u istom gradu u Rumunjskoj. Ni jedni ni drugi nisu znali da će biti u Beogradu. „Slučajnost?“, zapitam se, ali definitivno više ne vjerujem u to. Ako je slučajnost u pitanju, ona se mora rijetko događati, a meni su slučajnosti postale svakodnevica. „Do jaja, ali prijatelju, pobogu, kako to vrištiš? Kao žena?“, upitah ga. Jermenke su se počele smijati: „Nemoj mu zamjeriti, on je gej“, nastavile su hihotati, gledajući kauboja. „Gej?!“, pogledam ga, a on se namršti zbog moje reakcije: „Je l’ imaš nešto protiv?“ Odgovorio sam mu da nemam, nego nisam očekivao, nisam nikad imao takvog momka u blizini. „Šta se odmah mrštiš?“
„Ma zezam te“, odgovorio je.
Bila je dobra zezancija svo vrijeme na njegov račun. Ne ljuti se, još i nadododaje. Lik je izašao iz ručnika i ušao u normalnu odjeću, tj. njegovu kaubojsku, tek kad smo trebali krenuti u izlazak. Oni su išli u neki gej klub, a ja nisam ni znao da toga ima u Srbiji. Uvjeravali su me da idem s njima, ali sam ja s Turcima odlučio na dancehall, ipak mi se više plesalo s djevojkama. Ispratio sam ih do nekih Španjolaca s kojima su se trebali naći prije izlaska. A ja, kako cijeli dan nijednom nisam ispao glup, stupio sam na scenu. U pokušaju da im se svidim od samog starta, naučen kako mogu lako pridobiti Argentince i ostale Latinoamerikance, pozdravim ih sa „Hola, culos rotos“. Vidjevši promjenu njihovih izraza lica s vedrog na namršteno i ljuto, odmah sam shvatio što sam rekao. „Konju, pa gdje ćeš reći to dečkima koji vole dečke“, upitam sebe. Jedva sam se izvukao objašnjavajući im cijelu priču o Argentincima.
Prošlo je gomilu živopisnih ljudi, druženje s avanturistima mi postaje svakodnevicom. Usput mi je promijenjen način razmišljanja o homoseksualcima. Nisam imao ništa protiv njih, ali tipično balkanski sam razmišljao „samo neka su što dalje od mene“. Pored silnih couchsurfera, i „problem“ izbjeglica je dobio sasvim novo značenje. Većina couchsurfera je dolazila u Beograd kako bi pomogli izbjeglicama s Bliskog istoka u kampu. Jedan dan sam otišao s njima. Nemojte misliti da sam neki moralist i previše human lik. Rijetko kad se osvrćem na tuđe probleme, lakše mi je kad ih ne vidim, svoje vrijeme sebično rezerviram za rješavanje vlastitih. U ovaj me kamp povelo ništa drugo nego moja znatiželja. “Izbjeglički problem“, reći će mnogi, gomila je nasilnih muslimana, po koji terorista, silovatelji žena. Ako ove ljude pak ne gledate ovako, potaknuti raznim predrasudama, onda su zasigurno „prijetnja radnim mjestima rezerviranima za Europljane“. Jest, to je „problem“, ali poslije prve posjete kampu morao sam na njega staviti navodnike jer postoji i problem bez navodnika, i upravo je on pravi problem. Krucijalni problem je onaj koji žive ti ljudi zatočeni u Srbiji, imigranti, izbjeglice, muslimani, teroristi, kako god ih hoćete zvati. A možete ih jednostavno nazvati i ljudima. Izbjeglički problem su ljudi koji su iz toplih krajeva, ratom ili siromaštvom zahvaćenih, krenuli u mirne europske krajeve, ljudi koji se beskonačno puta vraćaju u raspale barake kod beogradske željezničke stanice. Nema za njih povratka kući, a ne mogu ni dalje na sjever. Vraćaju se s granice EU u hladnu beogradsku zimu, prebijeni, s ugrizima mađarskih policijskih pasa otisnutim po tijelu da se još jedan dan smrzavaju na preko -10 stupnjeva. Jedina lijepa stvar u tome svemu je vidjeti previše volontera iz svih krajeva, sve ljude koji su im spremali drva za ogrjev, donosili odjeću, hranu, a sve ne bi li im patnje bar malo ublažili. Djevojke su ih učile engleski jezik. Kineskinju s kojom sam došao su okupirali mladi Arapi, zaljubljeni u nju, gledali su je, nisu treptali, pretpostavljam da nisu ni riječ engleskog čuli. Govorili su joj samo „your number please!“ Pitao sam kojeg da se ja posla uhvatim. Sav alat je bio zauzet pa su mi rekli samo da pričam s njima, to je isto pomoć. Uf, kakve su to priče, za godinu dana su preživjeli više nego mi za deset godina, ili za cijeli život. Gladovanje, prevelike vrućine, smrzavanje, batine i spavanje van njihovih mekanih kreveta im je sad svakodnevica. Prehlađeni moraju trpjeti prehladu, bez liječnika. Voze se u teretnim brodovima, kombijima, kamionima, a za vozače su ništa drugo nego što i vreće krumpira. Žive sve ono što mislite da je u 21. stoljeću nemoguće. Svaki taj „prljavi musliman“ kojeg sretnete na ulici i okrenete glavu ima iza sebe filmsku priču za bar jednog Oscara, a ima i glazbenika među njima koji bi za taj film napisali zaista emotivnu glazbu. Eto ga, i drugi Oscar odmah.
Drugi put kad dođeš u kamp već te pozdravljaju kao prijatelja i bude dobra zezancija. Redovito se igra nogomet, na najgorem nogometnom terenu na svijetu, punom smeća, neravnom. Ako je netko bio na deponiju nekad, najslikovitije objašnjenje bilo bi da teren izgleda kao da se nalazi nasred njega. Ovaj nogomet se igra i s najgorim nogometašima na svijetu, lošijim čak i od mene (usporedbe radi, meni su prijatelji u školi dozvoljavali igrati samo kad donesem svoju loptu). Igra se 20 igrača na 20, ili 25 na 10, ili 18 protiv njih 8, ne može se nikako utvrditi. Svaki dan se igra nogomet. Igraš tako da izabereš gol koji ćeš napadati i u timu si. Vidiš loptu, trčiš kao labrador na nju, uletavaš u gomilu mršavih Arapa kao tenk, svi ti isto izgledaju i ne znaš koji je u tvom timu, dodaš im po još koju modricu na sve one od mađarskih graničara, oduzimaš loptu, šutneš kako kreten i daš gol ili promašiš. Dolazio sam poslije tamo samo zbog nogometa. Uvijek je bilo previše volontera, što drugo bih mogao raditi nego zabaviti se malo. „Teroristi“ ili ljudi koji se poslije prebijanja na ulazu u EU vraćaju u Beograd na partiju nogometa? Ljudi koji nisu svjesni da će im se tek svaki san slomiti čim prijeđu granicu. Što su imigranti za vas?
Poslije momka i djevojke koji idu iz Belgije u Tursku na tandem biciklu, dva momka koji idu na Tibet usred zime, isto biciklima. Gomile likova koji su obišli pola ili cijeli svijet autostopom, koji imaju priče i snimke s indijske svadbe koja traje sedam dana, tibetanske sahrane na kojoj monasi bacaju tijelo lešinarima da ga raskomadaju umjesto da ga zakopaju u zemlju. Poslije slikarica iz Ukrajine, dvadesetogodišnjeg Talijana koji već zna pet jezika, surfera, motorista, raznih uličnih umjetnika… Poslije fakultetski obrazovanih pojedinaca koji su dali otkaz na svojim visokim pozicijama u firmama kako bi osjetili pravu slobodu i krenuli na put s prosječno 7 eura dnevnog budžeta. Nakon njih, moja najdraža gošća, Hrvatica koje sa sedamnaest godina planira ići autostopom za Istanbul bez znanja roditelja. Poslije svih tih sretnih faca koje su zaboravile na postojanje budilice, počeo sam sebe smatrati totalnom budalom svakog jutra kad mi ona zazvoni. Svako jutro sam sve veća budala što je trpim. Moram mijenjati život što prije, ali prvo moram isprobati taj novi. Da osjetim njegov okus, da znam hoću li ga kad zagrizem željeti što više žvakati i odlagati gutanje koliko god je to moguće. Ili ću početi na sam miris povraćati. Proljetni odmor sam rezervirao za stopiranje do Amsterdama, a ljetni za „Bivšu Jugu“.
Vuk Stefan Kukić
Nastavak priče o couchsurfingu pročitajte sljedećeg tjedna.
