Putopis s Balija: ‘Čim sam sletjela, shvatila sam da ovdje stres ne postoji!’

Freelancerica, PR stručnjakinja, Astrid Čada, provela je dva tjedna na dalekom Baliju. Svoje doživljaje iz jedne od sve popularnijih destinacija za daleka putovanja odlučila je podijeliti s nama. Kako su joj se svidjeli ljudi, jesu li majmuni prijateljski raspoloženi, zašto je vožnja skuterom nezaboravno iskustvo i zbog čega nije ušla u jedan od najvećih hramova – Pura Tirta Empul saznajte u nastavku.

Bali je jedno od rijetkih mjesta čiju energiju osjetite odmah čim ste sletjeli i ona vas odmah preuzme. Kao da ste domaći, a ne gost od prve minute. I kao da to mjesto poznaje vas od prve – i sve vaše želje. Bali otvorenih ruku i srca čeka baš svakoga! To je mjesto na kojem se ljudi ne dijele po vjeri, seksualnoj orijentaciji ili boji kože. Ljepota Balija krije se u ljudima i prirodi – u divljim, ali pristupačnim džunglama, predivnoj gostoljubivosti i ludom prometu u kojem apsolutno nitko nikome ne trubi. Bali doista svima, ako na to pristanete, pruža tu posebnu smirenost jednaku onoj kada popijete dobar koktel na vrući dan. Uopće me ne čudi što se nalazi visoko na ljestvici odabira digitalnih nomada jer, vjerujte mi tamo, ne možete izgubiti živce.

Prvo smo kupili karticu za internet – naravno!

Jedino kada se ‘teglite’ 17 sati u avionu i malo proklinjete dan što ste bogata sirotinja koja nema novaca za business kartu. Iako je možda na Baliju sve jeftino (pod jeftino mislim jeftinije nego u Hrvatskoj), povratna karta do ovog (turističkog) raja na zemlji ispast će vas oko 1000 EUR, a ja sam freelancerka s kreditom i velikim porivom za shopping. Anyways, nakon jednog presjedanja i šest različitih “chicken or pasta” pitanja, izlazite u živuću saunu s palmama i prvo što radite je kupujete njihovu SIM karticu s 50 GB interneta koja će vas koštati otprilike 25 EUR i bit će vam dosta za dva tjedna bezgraničnog surfanja.

Prvo gdje smo odsjeli (moja bolja polovica i ja) bio je Ubud. Smješten u samom centru Balija, ovaj grad okružen je rižinim poljima na svakom koraku i izgleda točno onako kakvog sam ga vidjela u filmovima. Tjedan dana noćenja u kompleksu s četiri zvjezdice platili smo 500 EUR s uključenim doručkom. Neki poznanici koji su već posjetili Bali, rekli su mi da je to u višem rangu cijena jer u tamošnjim hostelima možete prenoćiti i za 20 EUR. Ipak, svaki trenutak u tom resortu napunio mi je energiju i podsjetio me koliko je život lijep.

Životinjsko carstvo

Predivan Bali krije i predivne životinje ili one malo manje predivne, poput najotrovnijih zmija, pa ako vam jedna slučajno padne na rame nemojte se iznenaditi. Da, i ovo je trenutak kada treba ostati smiren i bez stresa. Uz cijelu plejadu gmizavaca – od preslatkih guštera i ogromnih kukaca koje smo vidjeli, za one koje smo znali da postoje i one koje nikad u životu nisam vidjela, iznenadilo me što su me komarci gotovo dva tjedna potpuno izbjegavali. Barem nešto!

Mjesto koje ne smijete propustiti jest Monkey Forest, tzv. šumu majmuna gdje su najslađi i najveći baležanski makakiji koji se maze, igraju i jedu. Kažu da ih ne treba gledati u oči jer su tada spremni na napad. Shvatili smo to vrlo ozbiljno, tako da sam većinu vremena prolaska kroz životinjsko carstvo izbjegavala pogled s majmunima. Bliskiji susret s divljim životinjama imali smo i u vožnji noćnim safarijem u kojem smo po prvi puta imali priliku hraniti kraljeve džungle, deve, žirafe, zebre i slonove.

Bumerang se vraća onome tko ga baci

Posvećenost lokalaca svojim običajima me nadahnula. Ispred svake kuće nalazi se maleni hram gdje svako jutro ostavljaju darove bogovima i pale mirisne štapiće moleći se za sreću, mir i blagostanje. Prema hinduističkom vjerovanju, loša karma će vam se dogoditi ako prekoračite preko obilja koji gori ili ako uđete u njihov hram za vrijeme menstruacije. S obzirom da me menstruacija blagoslovila čim smo došli na ovaj otok, propusila sam pogledati jedan od od najvećih hramova – Pura Tirta Empul. Osjetila sam da je tako ispravno i odlučila iskazati poštovanje prema njihovim vjerovanjima. Moj dragi Tin me pokušao utješiti kako hram nije toliki spektakl, ali nije uspio. Dok sam ga čekala pola sata, koliko je potrebno da obiđeš hram, pričala sam sa starijim lokalcem koji me na lošijem engleskom pitao: ”You go no in?”, na što sam mu ja pokazala trbuh, a on je miksom mimike i jezika oponašao bumerang i nadodao ”They come back”. Prevedeno na hrvatski: karma se uvijek vrati. Ili u ovom slučaju bumerang.

Skuteri, lokalci i lakoća življenja

Generalno, za bilo kakav hram, vodopade, šumu majmuna i ostale atrakcije, gdje god da ste smješteni treba vam prijevoz. A skuter je istovremeno i u ulozi kombija koji prevozi ljestve, kofere, četveročlane obitelji, sve vrste životinja i hladnjaka. Mi smo rentali skuter koji nam se ispostavio kao neophodno prijevozno sredstvo (i odvozili u dva tjedna više od 500 kilometra). Iako je taksi dosta jeftin (sat i pol vremena vožnje platili smo 20 EUR), problemi automobila su ti da se ne mogu gurati u kaotičnom prometu. Kaciga koja smrdi po znoju prijašnjih turista, mirisni štapići, tropsko voće koje nikada u životu nisam prije vidjela, olujni pljuskovi i lokalci koji ne skidaju osmijeh s lica, obilježili su naš prvi tjedan u Ubudu. Ako ste ljubitelji voća i povrća, ovo je uistinu raj za vas. Svježi mango, papaja, ananas, lubenica, avokado, šparoge čekaju vas na svakom uglu, a toliko su smiješno jeftini da ćete ih poželjeti jesti svaki dan. Jeftinije je i meso, posebice kada je riječ o steakovima i wagyju čijih smo 250 grama platili 13 EUR. Bez obzira na indonezijsku prehranu, sve je prilagođeno turistima, makar je hrana ipak nešto začinjenija i više ljuta. Made, turistički vodič s kojim smo se družili, rekao nam je da su Baležani toliko zahvalni na turistima jer da njih nema tamo bi vladalo teško siromaštvo koje se na trenutke može vidjeti iza glamura Instagrama i koje možeš osjetiti upravo iza tog osmijeha.

Zrće na Baliju

Dan 9. oprostili smo se od naše preslatke kućice skrivene u rižinom polju, zmije koja je napala mojeg Tina i tisuću kukaca i uputili smo se za Canggu, gradić na samoj obali Indijskog oceana koji je meka turista. Nakon sat i pol vremena vožnje došli smo do pješčanih plaža – onih gdje je plićak kilometarski dug i nebo se spaja s morem, onih gdje pijeska imaš u gaćama još sljedeća tri dana i onih koji te ne impresioniraju ako ljetuješ u Hrvatskoj. Boutique hotel u kojem smo odsjeli sljedećih sedam dana bio je preko puta najvećeg beach cluba pa su se noći mira pretvorile u noći nauljenih pijanih turista koji nose premale badiće i slušaju techno muziku. Momentalno sam zažalila što smo iz mira došli na Zrće na steroidima, ali obećala sam samoj sebi da ću dati priliku tome da se napokon osunčam, ulovim boju i možda nešto novo naučim o Baliju.
Tri dana kasnije naučila sam da su beach barovi skupi, da se u oceanu baš i ne možeš kupati, kako izgleda natjecanje u surfanju i da jedan badić na njihovom marketu može koštati čak 50 EUR. Također, naučila sam da je Canggu mjesto ludo dobrih skrivenih barova poput japanskog Segnua gdje te dočekuju s toplim ručnicima i The Mailroom – za koji ti treba ključ za ulazak, a cijena jednog vrhunskog koktela iznosi 12 EUR. Ljudi su orijetirani prema što većoj zaradi, napasnoj prodaji, no neprestano nose osmijeh na licu. Ipak, nemoj se usuditi ne kupiti nešto – jer ako ne kupiš samo ćeš u pozadini čuti ”no good luck for them”. Za sve se možete cjenkati, no ako imate želju obaviti neki bolji lokalniji shopping savjet je da to svakako napravite u Ubudu (on još nije podlegnuo trendu suludo visokih cijena).

Ubud ili Canggu?

Sve u životu je ying i yang. Nekad malo više ying, nekad malo manje yang, ali nikad samo ying ili yang, rekao je Made onaj dan kad smo razgledavali Ubud. Za neke crno ili bijelo, za druge dobro ili loše, za šopingholičare trendi ili 2010., za ljubitelje ljute hrane blago ili ekstra feferoni. Za mene u ovom slučaju – Ubud ili Canggu. No, bez obzira na to koje mjesto posjetite na ovom otoku, bit će vam drago da ste kročili na njega i baš zbog toga, Bali je mjesto na koje bih se opet vratila. Neki prvi put vide žirafu u noćnom safariju, neki prvi put nauče cijeniti zagrebačku vodu s kamencem, neki prvi put odluče da će im ovo biti zadnji put, a ja sam prvi put osjetila onaj mir, koji dolazi tamo negdje iz nekih dubina, rižinih polja i džungle, onaj koji ti asfalt uskrati i onaj koji pronađeš na skrivenim mjestima, vidljiva samo onima koji su dovoljno hrabri da hodaju i bosi.

Foto: Astrid Čada

NAJNOVIJE

IZ RUBRIKE