Šešir – neizostavna ekstenzija šika

 

U svim formama, bojama i teksturama, on nije izazivao samo okretanje znatiželjnih glava na ulicama, radi njega su se pisali zakoni, provodile policijske racije, izbijali prosvjedi, neredi i kolektivna ludila, širile zlobne glasine, ispisivale naslovne strane i mijenjali krovovi vozila.

 

Crni londonski taksiji visoki su jer je bilo posve deplasirano od uglađene gospode tražiti da pri ulasku skidaju cilindar i budu gologlavi. Fraza „mad as a hatter“ koju je posebice popularizirao Lewis Carroll kroz svoju Alisu u zemlji čudesa, dolazi iz vremena kada su klobučari pri izradi šešira obrađivali krzno životinja i tretirali ga živom koja je toksična te uzrokuje ozbiljna oštećenja živčanog sustava, demenciju i drhtavicu. Dvadesetih godina u Americi bilo je neprikladno, a bome i opasno, nositi slamnati ljetni šešir nakon 15. rujna. Buntovno zanemarujući to nepisano pravilo riskirali ste, u najmanju ruku, šamar od potpunog neznanca, ako već ne i ozbiljniju „opomenu“. Kada je predsjednik Coolidge viđen s neprikladnim modnim dodatkom na glavi tri dana nakon isteka „roka“, bila je to vijest koja je vrištala s naslovnih strana poput skandala Clinton-Lewinsky. U državi Wyoming, naime, i danas postoji (hvalevrijedan) propis o zabrani nošenja velikih šešira na koncertima i u kazalištima kako bi se spriječilo blokiranje pogleda nesretnicima koji su se našli iza šik osobe bez osjećaja za druge.

 

 

Kroz veći dio povijesti, pogotovo tijekom devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća, šešir je bio neizostavna oznaka društvenog statusa, pogotovo za muškarce. Žene su u principu mogle nositi bilo kakvo pokrivalo za glavu, ovisno o vlastitim estetskim preferencijama, najčešće ipak slijedeći nepisana pravila trenda koji se mijenjao iz desetljeća u desetljeće, a ponekad i nešto češće. No budući da su muškarci predstavljali svoje obitelji u javnom prostoru, muški su šeširi bili nešto posve drugo. Bili su poput recepata koji pripisuje reputaciju u društvu čitljivu na prvi pogled, ekstenzija ega i strogi graničnik između klasa koje je bilo degutantno (pokušati) prekoračiti noseći na prevaru „krivi“ šešir. Pravi gentlemani su dame pozdravljali ovlaš dodirujući obod šešira, osim ako je dama bila jako hoch, onda bi se, uz blagi naklon, šešir ipak morao odvojiti od glave. Cijeli niz regula o zadržavanju šešira i njegovom skidanju titrao je u zraku poput nepisanog društvenog pravila čije je kršenje izazivalo kolektivno zgražanje, a ponekad i socijalnu eliminaciju besramnika.

 

 

Kada bi odjednom iz klobučarskih radionica izišao novi tip šešira, neko bi vrijeme, tijekom svojevrsnog akumulacijskog perioda, šarao svim društvenim slojevima te bi tek kasnije pronašao svoju nišu i ustoličio se kao simbol pripadnika određene klase ili grupe. Popularni polucilindar osmišljen je u Engleskoj kako bi štitio gospodu od granja tijekom jahanja, no vrlo se brzo proširio gradskim ulicama i postao simbol srednje, radničke klase. Crni, strogi cilindar je, također, prošao sve društvene strate tijekom povijesti, od radnika do predsjednika, a najveću popularnost imao je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća kada su, radi njih, gradske ulice ličile na „šume dimnjaka“. Kao kontrapunkt moćnom, freudovski oblikom „sumnjivom“ šeširu, bio je sramežljivi i nenametljivi ženski bonnet koji kršćanskim puritankama i domaćicama nije dao da pogledaju ni lijevo ni desno osim ako potpuno ne zakrenu svoj njeni vrat.

 

Od klasične fedore koju su nosili zločesti filmski dečki, gangsteri iz Chicaga, detektivi na tajnom zadatku i novinari pa sve do bajkerskog stetsona u stilu Marlona Brandoa , muški su šeširi uvijek bili produžetak testosteronskog naboja i društvene moći. Žene su, pak, njime potvrđivale svoju ženstvenost, osjećaj za stil, utvarale tajanstvenost, a ponekad i buntovnički nosile kao potvrdu svoje premoći. Cloche je tako postao simbol dekadentnih dvadesetih i, nošen uz provokativni, dotad nezamislivi, bob i napadni crveni ruž, obilježio eru u kojoj su žene počele voziti, pušiti cigarete i otvoreno istraživati granice seksualnih sloboda. Još nije posve razjašnjeno zašto je popularnost šešira rapidno pala nakon drugog svjetskog rata, no nagađa se da su za to krivi automobili, nove frizure ili pak sunčane naočale koje su štitile dovoljno pa obodi više nisu bili toliko nužni kao prije.

 

Philip Treacy

 

Gotovo sve forme i stilovi doživjeli su svojevrsni revival u 21. stoljeću ponajviše radi vintage ludila koje modnim vremeplovom luta kroz sve modne ere, no šešir je danas na zapadu isključivo stilska ekstenzija. Od „stišanih“, dnevnih varijanti preko dizajna koji podsjeća na skulpture i neizostavni je dio haute couturea, dostupna je čitava paleta nevjerojatno šik pokrivala za glavu koji pasioniranim ljubiteljima ovog modnog dodatka prouzrokuju simptome poput ugodnog ježenja kože, leptirića u trbuhu i opomena za prekoračenje limita na tekućim računima. Ono što fantastični klobučarski majstori čine danas mnogo je više od šešira, a istovremeno graniči s modom, umjetnošću i arhitekturom. Poneki su dizajni toliko impozantni da se čini da vam za njihovo nošenje treba legalizacijska dozvola. Jedan od najpoznatijih dizajnera današnjice je Philip Treacy, neprikosnoveni umjetnik šešira koji je iste počeo izrađivati za lutke svoje sestre dok je imao samo pet godina, a čije je jastoge, lađe i gigantske geometrijske artefakte nosila famozna modna ikona Isabella Blow. Na podužoj listi onih od kojih biste mogli tražiti šešir za Royal Ascot nalaze se Piers Atkinson, Noel Stewart, Lock & Co Hatters, William Chambers i House of flora…

 

 

 

Kada krenem mislima listati fotografije povijesnih modnih ikona, gotovo mi je nemoguće ikoju od tih vrlih dama zamisliti bez šešira. Imaju neku neobjašnjivu moć, poput krune koja ponosno stoji na vrhu glave, produžetka osobnosti, ekstenzije stila, objašnjenja nedorečenog, ili kako bi Treacy rekao: „Šešir je samo ono kako se radi njega osjećaš“, a osjećaš se, blago rečeno – fantastično.