Bilo je jedno od onih prvih proljetnih poslijepodneva kada sam ga prvi put službeno upoznala (da, medalja za najduže čekan tekst u povijesti mi je dostavljena na adresu). Grad je bio tek prodisao svježom energijom, onom koja briše sve zimske depresije i naglavce baca van iz košare za hiberniranje, a zagrebačke su se terase kao po zapovijedi ispunile do zadnjeg mjesta. Poput skijaša na slalomu probijala sam se centrom do kina Europa, s mislima tradicionalno previše uronjenima u još nepoznatu osobu koju ću za sat do dva ili nositi ispod kože kao komadić novog svijeta, ili… Pa, druge opcije nije bilo u ovom slučaju jer su mi već njegovi radovi nagoviještali osobu s kojom bih mogla biti na istoj valnoj duljini. Kao kroničnom tragaču za isključivo lijepim energijama i instantnim “ignorantom” onih drugih, bio je ovo standardni folklor prije intervjua.
Sjela sam bila unutra, a bariton Eddieja Veddera se širio iz zvučnika. Dobar start. Nakon minutu-dvije ulazi visok momak. Dobroćudne crte lica, suzdržan smiješak, topli, prijateljski naglasak karakterističan za Slavonski Brod. Par rečenica i shvaćam, dobro je. Intuicija zakazala nije, a materijala nakon razgovora ću itekako imati. Ovako sam ga, uostalom, i zamišljala.
Preko mene sjedi Mane Mei, osoba kraj koje je prošao, ni ne sluteći, više-manje svaki stanovnik grada Zagreba. Pravim imenom Mario Miličić, vokacijom kreativna duša, bićem pozitivac. Street artist kojem pravila diktira jedino vlastita umjetnička svestranost, komadiće svoje vizije na gradskim je zidovima počeo ostavljati tamo negdje ’97. Tada su u pitanju bili tagovi, jednostavni grafiti kakvima se bavio svaki drugi kvartovski klinac, no danas visoki momak toplog osmijeha za sobom ostavlja isključivo pozitivu utaknutu u nešto složenije, ali i raznovrsnije radove. Istu onu pozitivu koja je iz njega vibrirala tijekom cijelog našeg razgovora u žamorom ispunjenom kinu Europa. Budi čovjek, Osmijeh na licu uljepšava ulicu, Samo ljubav, Pozdrav ili Za sivilo grada, boja je nada i Molim Hvala Izvoli Oprosti samo su neki od natpisa koje je Mane Mei posljednjih godina ucrtao u DNA Zagreba i popravio dan svakome tko je želio vidjeti poruku iza ovih riječi. Neki su se od tih prolaznika morali i zapitati tko se krije iza jarkim bojama ispisanih natpisa.
„Sa sprejem sam se prvi put susreo kad mi je prijatelj od staraca dao tamnoplavi sprej. Dugo sam ga čuvao netaknutog, u nekoj kanti. Tada su se po zidovima pisali jednostavni natpisi, nečije ime i slične fore. Čini mi se da sam oduvijek imao potrebu za ostavljanjem traga. Kao, radiš nešto što ne smiješ, na mjestu gdje je zabranjeno i ne prihvaćaš odgovornost za to. Ilegalni grafiti su ta neka dječja spika. Nekad mi je to bilo dovoljno, ali danas trebam mnogo drugih dodatnih, upletenih emocija. To je i blagoslov i prokletstvo, no više blagoslov. U jednom sam trenutku tako, nakon dugo vremena bavljenja ilegalnim grafitima, shvatio da imam puno više za reći od jednog taga. Prirodno mi je došlo da nešto pišem. Na početku su to bile rečenice na engleskom i to sam uglavnom počeo raditi sa samoljepljivim folijama, stvarajući neku vrstu plakata. Pronalazio bih razna rješenja za rečenice ili stihove iz pjesama koji bi mi pali na pamet. 2013. sam čak imao izložbu koja se zvala ‘Focus on Feelings’. Tada još nisam bio Mane Mei već FOF (Frend od Frenda). Mane Mei je kao ime uletjelo slučajno – prvo mi je bilo fora zbog inicijala M.M. odnosno Mario Miličić, a potom i kao šatrovački ‘nema ime’“, krenuli smo pričati od samih početaka, kako to obično biva.
Saznajem ubrzo kako Marijeva kreativnost i potreba za izražavanjem ne staju na uličnoj umjetnosti. Ovaj je momak u stanju od svega nešto napraviti. Nakit, torbe i majice, naljepnice i murali, plakati i grafiti, poezija i fotografija – u rukama Manea Meija sve se pretvara u poruku svijetu i neki umjetnički proizvod. „U biti se ne fokusiram na jedan medij nego doslovno radim sve što mi se radi, i tko zna što će to još sve biti. Što sam stariji, nevjerojatno je koliko mi se širi spektar. Imam potrebu stalno raditi nešto novo, volim osjećaj kada nešto radim prvi put u životu. Zanimljivo, kao klinac sam imao osjećaj da mogu sve, no ponekad sam birao ne raditi ništa. Dosta sam vremena proveo ležeći i spavajući, no što sam stariji, sve više shvaćam da se stvari počnu manifestirati kad se pokreneš, i to su uglavnom dobre stvari. Sve što znam naučio sam istražujući i igrajući se s raznim tehnikama, i to je nešto na što sam dosta ponosan. Prije sam radio grafite koje su prepoznavali samo pripadnici te supkulture, a ovo što sada radim komunicira s više ljudi, odnosno komunicira s onima koji su otvoreni za takve informacije. Kad je riječ o porukama, mislim da se iskrenost cijeni i prepoznaje, no moram reći kako prvo krećem iz sebičnih razloga. Naime, ja te stvari naprosto moram raditi. Kad se dugo kreativno ne izražavam i ne stvaram ništa postajem nesretan, i pisanje po zidovima mi služi kao neka terapija. Super je što, uz to što mene liječi, pozitivno djeluje i na ljude na ulici. To je jedna odlična nuspojava mojih radova. Primjerice, ‘Budi čovjek’ mi je drag grafit jer služi kao neki savjet samome sebi. No opet, svatko ga može protumačiti kako želi, individualno je i ovisi o poimanju temeljnih ljudskih vrijednosti. ‘Osmijeh na licu’ mi je isto drag, blizak mi je i premda izvedba nije savršena, čini mi se da su reakcije jako pozitivne.“
Svoje igre riječima Mario smišlja na licu mjesta. Kaže, voli raditi danju i sam, a zidove pronalazi prema formatu poruke, tako da mu odgovaraju veličinom i da nisu netom obnovljeni. Češće bira napuštene prostore, a jedini problem ima s pribavljanjem dozvola za crtanje na javnom mjestu, no samo zato što proces traje predugo. A njegove ideje su nestrpljive. „Neke velike radove, poput ‘Budi čovjek’ radim i po 3-4 sata, takvi su radovi s krečom i teleskopskim štapom dosta fizički naporni, ali to mi upravo i treba. Posluže mi kao neka vrsta katarze, premda sam nakon njih jako umoran. Dok ih radim nerviram se i tako iz mene izlazi negativa. Definitivno dođe kao meditacija jer dok to radiš potpuno si prisutan u trenutku i ne misliš na to što će biti sutra. Tu si, bojiš, i to je oblik terapije.“
Pričljiv i otvoren, dobronamjeran i iskren, odmjeren i blag, Mane Mei je čovjek čiju bih svaku drugu upisala u knjižicu s inspirativnim izrekama. I to ne samo onima sa zagrebačkih zidova. Čovjek koji je tek nedavno nabavio pametni telefon, umjetnički tip koji ne voli sjediti za kompjuterom, ali zato s rukama i malo mašte čini čuda, član grupe Krenimo o kojoj smo vam svojedobno pisali, a s kojom upražnjava onu da samo treba krenuti i stvari će se zakotrljati, pa čak i pisac pjesama. Naposljetku, čovjek kojem je najdraži izložbeni prostor ulica jer je „za raju, demokratska je i ne poznaje društvene skupine, svi su barem prividno jednaki“, i koji smatra da je uzaludno znanje ono koje se ne dijeli, zbog čega sam sudjeluje i organizira brojne radionice, bilo da je riječ o graffitima, stickerima, stirotisku ili nekoj novoj, stotoj po redu Mane Mei ideji. Kaže i da ne sumnja u svoj rad, no rekla bih kako prije pripada u onu grupu individua kojima je jedino bitno stvarati, bez obzira na to svidio se produkt nekome ili ne, i upravo u ovom međuprostoru umjetničkog stvaranja i manjka ega, najčešće stižu priznanja.
„Cijeli život imam osjećaj da sam tu zbog nečeg većeg, imam osjećaj da to što radim i trebam raditi. Neka me sila, ili kako god to želite nazvati, vodi u pravom smjeru. Cjelokupno životno iskustvo je održavanje pozitive. Vjerujem u ljudsku dobrotu i to mi se više puta vratilo. Mislim da ti se događa ono što vjeruješ. Ono što zračiš to i privlačiš. Čini se kao floskula no u biti je činjenica. Definitivno bih htio da mi se ovaj hobi pretvori u posao. Ponekad radiš i ono što ne voliš, no moraš radi novca, i treba čovjek imati hrabrosti ići za onime što ga veseli. Često nije lako, ali vrijedno je toga. Kad je riječ o meni, vjerujem da će sve doći. Treba čovjek konstantno raditi, a ne pričati. Zeznuto kod priče jest što sam sebe zapričavaš i misliš da će se nešto dogoditi, no naposljetku imaš sto ideja od kojih nijednu nisi realizirao. Samo rad, rad, rad, i kad tad će to nešto doći. Ljudi bi htjeli da sve bude odmah no jednostavno treba proći neko vrijeme da se stvari dese, da se svemir manifestira, da se sve posloži. Čini mi se da sam našao nešto u što vjerujem i što funkcionira i jednostavno nastavljam dalje u tom smjeru. Što god bude, preživjet ću. A pozitiva ide iznutra, ne može se odglumiti. To je lifestyle, kako god to zvučalo. Nešto jako jednostavno i istovremeno komplicirano. Postoji to jedno vladajuće prokletstvo. U smislu, kada misliš da su ljudi generalno govna, samo će ti takvi i dolaziti u život. Samo dobivaš potvrdu onoga što misliš. Iz jedne rečenice različiti ljudi mogu izvući samo potvrdu kako su oni u pravu. Čuješ ono što želiš čuti. Većina misli kako su promjene loše. A najluđa stvar je što svi točno znaju što bi trebali promijeniti, što je ono loše i ono što ih koči, ali jednostavno nastavljaju živjeti kao dosad. Imam i ja loše momente, ali premda su oko nas ružne stvari, ružna politika, mislim da je život napravljen da bude lijep. Spiritualnost i zahvalnost su mi bitne u životu, dio su moje svakodnevice. A ljubav…ona je najvažnija.“
I samo tako, jedan je, do prije sat vremena neznanac, sa mnom podijelio svoje male-velike životne istine, puštajući me da zavirim malo dalje od natpisa na zidu. Svatko ima svoju istinu, a ona Manea Meija je vrlo jednostavna. Idi za onim što te usrećuje i vjeruj u dobro. A ako pritom taj tvoj put veseli i druge, kao što to bez iznimke čine Maneove poruke na gradskim zidovima, evidentno radiš nešto dobro. Ostavljajući iza sebe trag pozitive, uslugu činiš ne samo sebi, već čitavom čovječanstvu. Stoga, kada sljedeći put prođete kraj natpisa uz kojeg stoji ime Mane Mei, nabacite taj smiješak i sjetite koliko se more iskrenog optimizma krije iza tih par poteza bojom. A želite li osobno upoznati ovog umjetnika, trenutno ga možete pronaći u zagrebačkom studiju Lapo Lapo u Ilici 50 na sajmu Grijalica, gdje izlaže nakit i druge rukotvorine.
Foto: Dario Dunaj, Mane Mei
