O veličanstvena ljepoto! Ne želim biti pretjerano dramatičan, ali stvari koje smo vidjeli na Azorima su nas često ostavljale bez daha. Ovo je naš pokušaj da na iole dostojan način zabilježimo što smo vidjeli na ovom arhipelagu razbacanom usred Atlanskog oceana.
Polijećemo iz Lisabona i cjelotjednu azorsku avanturu počinjemo na otoku Flores, najzapadnijoj “europskoj” točki. Nakon tri dana katastrofalnog vremena (pomno smo pratili prognozu), imali smo sreću da je naše slijetanje prošlo samo vrlo drmavo, umjesto da nas vrate natrag kao prethodne letove.
Na putu smo preletjeli mnoge otoke arhipelaga, od kojih smo neke čak i povremeno vidjeli kroz niske oblake. Jedan od njih je bio Pico sa svojim poznatim vulkanom… Zapravo, preciznije bi bilo reći da Pico jest taj vulkan. On je jedno od rijetkih područja gdje uspijeva vinova loza; na fotki je možete vidjeti sve do tik ispod samog vrha.
Flores nas je zapanjio ljepotom! Blago rečeno. Dali smo mu nadimak “otok vodopada” (i sigurno nismo bili prvi). Počnimo s nestajućim vodopadom Poço Do Bacalhau, odmah iza naše kuće, gdje jaki vjetar svu silinu vodopada pretvara u blagu kišicu nad mjestom. I da, prilično je čudno vidjeti 300 metarski vodopad svako jutro kad otvoriš prozor u spavaćoj sobi.
Voda se nalazi u svim oblicima i svugdje — jezera, potoci, rijeke, vodopadi, kiša, magla, oblaci i ocean – gdje god se okrenete. Kombinacija umjerene klime i plodnog vulkanskog tla je otok pretvorio u biljno carstvo kakvo nikad dosad nismo vidjeli. Svaki komadić tla je prekriven biljkama koje rastu na drugim biljkama.
Nešto mora i napajati sve te stotine vodopada, a to je vrijeme. Mijenja se iz sata u sat u svaki mogući ekstrem. Kao najzapadniji otok arhipelaga, ništa ga ne štiti od otvorenog oceana. Vremenska prognoza je samo vic na Floresu, budući da se nalazi usred Atlantika gdje ga silina valova i vjetra nepredvidljivo šiba kao orahovu ljusku.
Sve ovdje je zapanjujuće prelijepo, čak i obične stvari. Dobar primjer: ova mala farma, koja se usamljena smjestila na litici iznad mora. A cesta koja vodi do nje je ukrašena ružičastim laticama i kao da čeka neku princezu da prođe njom.
Vozili smo sve do kraja te ceste samo da se uvjerimo da se tamo ipak ne skriva nekakav luksuzni hotel. Nije se skrivao. Samo par krava.
Krenuvši ovom stazom, koja je opako mirisala po Indiani Jonesu, nismo znali što očekivati. Vjerojatno vodopad?
Kako smo se uspinjali, šuma se prorjeđivala i pretvorila u proplanak, odakle smo vidjeli prve naznake onog što se na kraju pretvorilo u beskrajne kaskade vodopada koji se slijevaju u jezero Lagoa dos Patos. Počeo sam ih brojati i… Odustao nakon 20, kad sam shvatio da se veći vodopadi dijele u još manje na svojoj utrci do jezera.
Nepotrebno je reći da su fotografima poput nas trebala solidna 2 sata da napokon prestanemo fotkati i pomirimo se s činjenicom da unatoč žarkim željama neke stvari jednostavno ne možeš dostojno zabilježiti na fotografiji.
Na povratku smo naletjeli na još jedan nestajući vodopad… Odnosno, u ovom slučaju, kružeći. Vjetar je puhao bočno i vodopad nosio u zaobljenu stijenu koja je vodu vraćala natrag, prema gore, zatvorivši puni krug.
Evo serije posvećene moćnom Atlantskom oceanu. Snimili smo je u Fajã Grande, najzapadnijem europskom naselju. Uz pokoji vodopad sa strane. Jer, zašto ne? I usput, žali na fotki niže su veličine košarkaške lopte! (Što valove čini 3 metra visokima!)
Ni sljedeći dan vjetar i valovi nisu popuštali…
Svako selo ima svoj vidikovac, kao recimo ovaj koji gleda na selo Fajãzinha. Selo se smjestilo na rijeku koja je nastala od veličanstvenih vodopada koji su se skrili tik ispod oblaka.
Viši dijelovi otoka su pouzdano bili pod maglom i oblacima, bez iznimke. Lokalci su nam rekli da bi se trebali razići do srpnja. Vjerojatno.
Još jedan od onih seoskih vidikovaca ili miradourosa. Ovaj se smjestio iznad Ponta Delgade (koju ne smijemo pomiješati s drugim Ponta Delgadama na drugim otocima).
Ceste su bile prelijepe, prazne i čista vozačka uživancija. Šteta da ih naš auto nije mogao dostojno pratiti – kuplung mu je bio napola uništen od brojnih strmih uspona po otoku, a i motor je nešto kašljucao.
Došlo je vrijeme za (teška srca) napustiti Flores. Zračna luka je ponovno bila zatvorena tijekom cijelog našeg boravka, da bi se magično otvorila za par letova baš u vrijeme kad smo trebali odletjeti na São Miguel, koji je dio istočne skupine otoka. Nakon malo skakutanja po drugim otocima (zrakoplov je ovdje kao lokalni bus u Hrvatskoj), sletjeli smo u Ponta Delgadu. Neku drugu.
São Miguel je puno napučeniji od Floresa (gdje ima jedva par tisuća stanovnika i stostruko manje turista), a također i blaže klime i reljef. S tim rečenim, vrijeme je i ovdje bilo prilično divlje, a vulkanska aktivnost i strme stijene prilično opake za europske standarde.
Ispod je jedno od vulkanskih jezera, Lagoa das Furnas, s pripadajućim sumpornim parama i ključajućim izvorima vulkanske vode. U njima vam mogu skuhati ručak, ili se možete sami krčkati u vrućim mlazovima. Mi smo probali potonje… I izašli ugodne brončane boje.
Odsjeli smo u selu Capelas, koje je imalo prelijepo dramatičnu obalu i šarmantne ulice. (I užasne restorane, sva tri.)
Ako želite vidjeti jezero Lagoa do Fogo, treba vam treba puno sreće. Čuli smo da je dobar dio godine zavijeno u maglu i potpuno nevidljivo s okolnih vrhova.
Ah, nema ništa kao surfati u sumrak na crnoj vulkanskoj plaži u Mosteirosu, znajući da su dupini i kitovi uvijek negdje blizu…
Dok se ukrcavamo na let za Lisabon, ostavljamo vas s par snimaka Atlantika iz zraka…
Matija Kljunak
Foto: Matija Kljunak
