U eri streaminga, gdje se svakodnevno objavljuju desetci naslova, a kvalitetan film postaje sve rjeđa pojava, često se govori da je prava, originalna kinematografija gotovo izumrla. Publika se žali da se sve svodi na nastavke, prerade i brzu zabavu koja se zaboravlja čim krene sljedeći autoplay. No s vremena na vrijeme pojavi se film koji probudi onaj stari kino-užitak, podsjeti nas zašto volimo priče na velikom platnu i dokazuje da autorska vizija još uvijek može biti snažnija od algoritma. Upravo to učinila je Bugonia, novi film Yorgosa Lanthimosa s Emmom Stone u glavnoj ulozi, kojeg s razlogom mnogi nazivaju jednim od najintrigantnijih filmova godine.
Lanthimos je redatelj koji nikada ne igra na sigurno, a Bugonia je još jedan dokaz njegovog prepoznatljivog, hrabrog rukopisa. Radi se o adaptaciji cijenjenog južnokorejskog filma Save the Green Planet!, ali u njegovoj interpretaciji dobivamo jedno sasvim novo iskustvo: kombinaciju crnog humora, psihološkog trilera i apsurdističkog komentara o paranoji suvremenog društva. U središtu kaosa nalazi se Michelle Fuller, koju Emma Stone pretvara u fascinantnu figuru: hladnu, moćnu, ranjivu i opasnu u isto vrijeme. Njezin lik, direktorica velike farmaceutske kompanije, postaje meta dvojice muškaraca uvjerenih da je zapravo izvanzemaljka s mračnom misijom uništenja čovječanstva.
Ono što Bugoniju izdvaja nije samo radnja, nego način na koji Lanthimos vodi publiku kroz priču u kojoj se stalno preispituje što je stvarnost, a što projekcija nečijih najdubljih strahova. Film pleše na granici groteske i tragedije, a svaku scenu drži napetom, nepredvidivom i estetski besprijekornom. Upravo to ga čini jednim od rijetkih suvremenih naslova koji uspijevaju biti istovremeno inteligentni, zabavni i emocionalno izazovni.
Emma Stone u Bugoniji ponovno potvrđuje zašto se smatra jednom od najzanimljivijih glumica svoje generacije. Nakon “Poor Things” i “Kinds of Kindness”, ovo je još jedan projekt u kojem pokazuje nevjerojatnu širinu i prelazi iz klaustrofobične ranjivosti u hladnu kontrolu u samo nekoliko pogleda. Partner joj je fantastični Jesse Plemons, čija izvedba opsjednutog teoretičara zavjere scenama daje jezivu uvjerljivost. Njihov odnos prelazi iz psihološke borbe u moralnu raspravu koja postavlja pitanja o povjerenju, moći, percepciji i granicama ljudskog straha.
Osim glumačkog tandema, film je vizualno briljantan. Lanthimosov minimalistički pristup, pojačan bizarnim detaljima, stvara atmosferu koja se uvlači pod kožu. Dizajn zvuka u kojem se koriste frekvencije pčela, motiv koji se provlači kroz cijeli film, pojačava osjećaj tjeskobe i zbrke, što gledanje čini iskustvom koje ostaje s vama još dugo nakon odjavne špice. Bugonia tako postaje film koji se ne gleda samo jednom; jer o njemu se raspravlja, analizira i na kraju krajeva – vraća.
U konačnici, Bugonia je dokaz da filmovi koji nas potresu, iznenade i natjeraju na razmišljanje još uvijek postoje. Treba ih tražiti, ali kada dođu, kao što je došla Bugonia, podsjećaju nas zašto je kino umjetnost i dalje nezamjenjiva. Emma Stone i Yorgos Lanthimos ponovno su napravili nešto što nadilazi trendove i cikluse streaminga: stvorili su film koji ima dušu, stil i hrabrost.
Ako je ikada postojao naslov koji zaslužuje titulu filma godine, onda je to upravo Bugonia.
