Guillermo del Toro već je desetljećima prepoznat po vizualnom rukopisu koji spaja poetiku bajki, gotičke motive i estetiku groteske, stvarajući svjetove u kojima su čudovišta nositelji emocija, simbolike i neočekivane ljepote. Stoga ne čudi da je njegov recentni “Frankenstein“, koji je stigao na Netflix prošlog tjedna, ponovno otvorio razgovor o snazi kostima i njihovoj ulozi u filmskom pripovijedanju.
Iako je interes publike već prešao početnu fazu uzbuđenja, kostimi koje je osmislila cijenjena novozelandska dizajnerica scenografije i kostima Kate Hawley ostali su tema o kojoj se itekako ima što dodatno za reći. Del Torova estetika uvijek izbjegava strogu povijesnu rekonstrukciju, a umjesto toga teži stvaranju vlastitog, emotivno nabijenog svijeta. U ovom novom filmu taj se pristup ogleda u kostimografiji koja ne pokušava doslovno replicirati 19. stoljeće, nego ga interpretira kroz prizmu atmosfere, simbolike i narativa.
Hawley je poznata po sposobnosti da vizualni identitet likova oblikuje kao produžetak njihove unutarnje dinamike, pa kostimi u filmu nikada nisu samo “odjeća”, nego vrlo moćan komunikacijski alat. U ovom slučaju posebna se pažnja posvećuje siluetama, materijalima i teksturama koje odražavaju psihološka stanja i odnose među likovima. Del Toro je više puta naglasio da ga zanima emocionalna istina, a ne povijesna doslovnost, što je Hawley koristila kao prostor za kreativnu slobodu i tako kreirala kostimografiju koja balansira između periodne estetike i gotovo nadrealne simbolike.
Posebno se ističe koloristička struktura filma, koja počiva na četiri temeljne boje: zelenoj, crvenoj, plavoj i žutoj. Iako film ne nudi izravno tumačenje njihove simbolike, njihov se učinak jasno osjeća u kostimima i vizualnom ritmu prizora. Tako bismo mogli interpretirati da zelena, odnosno smaragdna koja je preuzeta iz Caravaggiove palete, unosi napetost i transformaciju, crvena naglašava strast i prijetnju, plava donosi hladnoću i distancu, dok žuta otvara složen raspon značenja jer može označavati tjeskobu, nemir ili čak bolest, ali i radost, nevinost te prigušenu nostalgiju. Upravo je zato žuta uvijek prisutna u gotovo svakom kadru jer stvara specifičnu atmosferu, a u kontekstu cjelokupnog filma, ta se višeznačnost koristi iznimno promišljeno, kao vizualni kod koji dodatno oblikuje psihologiju likova i emocionalni ton filma.
U središtu pozornosti ipak su kostimi Elizabeth Lavenze, koje Mia Goth u filmu nosi s nevjerojatnom lakoćom. Hawley je prilikom promoviranja filma otkrila da je njezina polazna točka bio svijet kukaca, točnije njihove strukture krila, stanice, pa čak i anatomija kornjaša, koje je proučavala kako bi razvila jedinstvene uzorke i teksture. Gotovo svaki detalj kostima ima jasnu vizualnu logiku, a najpoznatiji primjer je zelena haljina čiji je dizajn, kako je Goth otkrila u intervjuu za Refinery29, inspiriran leptirovim krilima. Suptilni prijelazi boja, lagano raslojavanje materijala i organski ritam linija stvaraju dojam krhkosti, ali i čvrstoće, a to je upravo onakav kontrast kakav definira i sam lik. Hawley je tako uspjela spojiti entomološke reference s modnim kodovima te epohe, te stvorila kostime koji su istodobno izrazito “estetični” i duboko narativni.
Jedan od najzanimljivijih elemenata filma jest suradnja s Tiffany & Co., koja je Elizabethine kostime podigla na razinu pravog vizualnog spektakla. Najistaknutiji primjer je njezin modro-plavi styling koji uključuje povijesni Tiffanyjev komad iz ranog 20. stoljeća, a u pitanju je Louis Comfort Tiffany ogrlica izrađena od staklenih elemenata u obliku kukaca, smještenih u zlatni okvir. Christopher Young, kreativni direktor Tiffany Patrimonyja, objasnio je da je za film odabrana arhivska kolekcija koja je u duhu vremena Mary Shelley, ali istovremeno omogućuje suvremeno čitanje povijesnog dizajna, što kostimima daje dublju, gotovo mitološku dimenziju.
Kostimografija Frankensteina nedavno je imala priliku zablistati i izvan ekrana, i to kroz izložbu “Frankenstein: Crafting a Tale Eternal” u Londonu, gdje su posjetitelji mogli izbliza vidjeti složenost krojeva, tehnike izrade i bogatstvo materijala koje kamera često ne uspije u potpunosti uhvatiti.
Ondje su posjetitelji mogli uživo vidjeti slojevitost Hawleyinih kreacija, Tiffany & Co. nakit, protetičke elemente koje je stvarao Mike Hill, pa čak i maketu Elordijevog filmskog “tijela” sastavljenog iz geometrijski preciznih komada. U prostoru je postalo jasno ono što se već naslućuje na ekranu, odnosno da je svaki kostim sastavljen kao pravo malo umjetničko djelo.
U tom kontekstu nije iznenađenje da je lik Stvora (Jacob Elordi) dobio iznimnu pažnju upravo u segmentu maski i protetike, iako se dio publike složio da je završni rezultat možda previše “uočljiv” i dekorativan. Pritom ne treba zaboraviti da je proces transformacije trajao i do deset sati dnevno dok se na Elordiju slagao kompleksan sustav slojeva i komada. Zanimljivo je, međutim, koliko taj kontrast naglašava snagu kostima jer, dok se maska ponekad čini previše očitom, Hawleyine tkanine, krojevi i boje djeluju preciznije, kontroliranije i u službi širem konceptu filma.
Jedna od najljepših dimenzija kostimografije u “Frankensteinu” je njezina sposobnost da film učini gotovo opipljivim. Svaki materijal izgleda živo, svaka tekstura ima težinu, svaka linija pokreta likova djeluje promišljeno. Hawley je izgradila svijet u kojem kostimi nisu ilustracija, nego dio emocionalnog krajolika, a možda upravo zato djeluju toliko uvjerljivo jer nisu pokušaj imitacije tog povijesnog perioda, nego pokušaj izražavanja emocionalne, tematske ili psihološke istine priče i likova.
Kroz “Frankensteina” se jasno vidi kako kostimografija može nadopuniti priču i produbiti likove. Spoj romantičnog i gotičkog u filmu ističe emocionalnu kompleksnost i unutarnje konflikte likova, dok pažljivo osmišljeni kostimi vizualno pričaju njihove priče. A upravo takav pristup otvara novi sloj za gledanje i otkrivanje detalja koji daju filmu dodatnu dimenziju. Ako još niste, film možete pogledati na Netflixu, a isplati ga se pogledati još jednom – ne zbog same priče, nego kako bismo u miru uhvatili one slojeve vizualnog pripovijedanja koji na prvo gledanje lako promaknu.
Foto: Instagram, Netflix
