Oslobođeno tijelo ostavlja dug identiteta za sobom kao relikt vremena u kojem je njegova konstrukcija bila dominantna agenda mode. Preobrazbom biotehnološkog konteksta moda se obraća neposrednom iskustvu tijela i tjelesnosti. U tranzicijskom prostoru povijesti koja se paralelno događa u virtualnom i realnom prostoru otvara se mogućnost konačne slobode tijela. Kreativna intervencija poprima ontologijski smisao stvaranja istinskog subjekta.
Ako istinsko vežemo uz tijelo samo, identitet pripisujemo svim kulturalnim procesima u kojima se ono manifestira. U tom smislu je posredovanje mode predstavljalo njenu primarnu funkciju od samog nastanka. Formiranje stanovitih društveno političkih okolnosti rezultiralo je sustavom unutar kojeg moda kao takva, jedino može i funkcionirati. Radi se naravno o sustavu u kojem profit predstavlja ishodište, cilj i motivaciju rasta i razvoja, i u kojem potrošnja kreira potrebu za promjenom. Što se, u aktualnom trenutku koji nas je tako radikalno podsjetio na uzročno posljedične činjenice života koji se temelji na iskorištavanju i konzumaciji, događa s modom kao ambivalentnim medijem koji simultano reprezentira, kritizira i propituje?!
Kao iskusna i lukava zavodnica, ona svoj teritorij ingeniozno transferira sve više na samo tijelo oblikujući novi izraz njegove slobode, uz istovremeni povratak magičnom činu odijevanja na način primarne taktilnosti i strpljive izgradnje dodira čiju smo vrijednost reevaluirali u recentnosti njegove okrutne uskrate. Ljepota propadanja posjeduje auru prolaznosti u kojoj eros manifestira nagonsku strukturu žudnje. Žudnje za vječnošću koja je neostvariva, a koja se obuzdava sublimacijom u kulturi. Ponovno približavanje odijevanja i mode gradi svoju neophodnost i u novo uspostavljenom ekološkom poretku poticanja održivosti i materijalnog recikliranja. Novi zanos reanimira čaroliju ručnog rada kao otpor masovnoj proizvodnji suvišnosti.
Nova kolekcija Nataše Mihaljčišin imena ‘Metamorfoze’ stoji upravo na tom razmeđu svjetova koji se miješaju u svojim različitim vremenima nestajanja, transformacije i nastajanja, koji zazivaju duhove budućnosti stojeći na ostacima prošlosti. To je zov slobodnog tijela koje svoje identitete odbacuje kao prevaziđene vrijednosti bilo da se radi o rodnim, spolnim ili bilo kakvim društvenim ulogama. Mogućnost kretanja u decentraliziranoj mreži značenja oslobađa iskonskost našeg bića obučenog u tijelo, u kojega se moda upisuje simbolički, ritualno i autoreferencijalno. Što znači da posjeduje vjerodostojnost i vrijednost komunikacijske funkcije tijela i slike.
Svi odjevni komadi su realizirani u suradnji sa stalnim suradnicama, a neki dijelovi su izrađeni iz doniranog obiteljskog nasljeđa – mahom su to različiti konci i tkanine za izradu velova za šešire.
Foto: Sara B. Moritz
Model i šminka: Nina Kamenjarin, a koja se i sama našminkala
Diptihe: Saša Stubičar
Perika: Milena Maršić (salon Glamour)
Prostor: nekadašnja tvornica Jugovinil u Kaštel Sućurcu
