Help! Urgent! Please! Naslovi su to mailova koji zadnjih tjedana glasnije nego inače odzvanjaju mojim inboxom i outboxom. Naime, moje kolege i ja očajnički tražimo asistente za sezonu snimanja koja je krenula početkom studenog i završava prije Božića. U razdoblju od mjesec i pol dana moramo završiti izdanja magazina za proljeće – ljeto koji će se na policama diljem svijeta pojaviti sredinom veljače. Ovaj period je daleko najstresniji dio godine u životu stilista. Dok za rujanska izdanja imamo znatno više vremena za pripremu, kada je riječ o ovima za ožujak situacija je potpuno drugačija. Revije završavaju u prvom tjednu listopada, a do odjeće zbog buyera te showroom prezentacija medijima koji nisu uspjeli doći na reviju i snimanja kampanja, možete doći tek u prvom tjednu studenog. I onda se šest tjedana gotovo svi borimo za iste komade s piste. Skočiti u taj ring beskrajne drame, stresa, semi živčanih slomova i psovki koje vičete od jutra do mraka nije moguće bez dobrog tima asistenata.
Sto uopće znači biti dobar asistent? Dobar asistent je onaj asistent koji prije svega zna sve o modnom businessu. Prvo i osnovno su dizajneri i njihove kolekcije za nadolazeću sezonu. Idealni asistenti pamte najmanje detalje s revija i ako im kažete da trebate selekciju crnih kožnih suknji onda će u roku pet minuta doći s listom revija koje su sadržavale upravo te komade. Neki od njih idu toliko genijalno daleko da pamte brojeve lookova s piste. No veća je šansa da ćete pronaći plavog jednoroga nego toliko dobrog asistenta. Kao asistent morate znati imena svih PR-ovaca, imati s njima izgrađene odnose osobne prirode i brojeve njihovih privatnih mobitela tako da ih možete kontaktirati u nedjelju navečer s drugog kraja svijeta. Naime, okvirno radno vrijeme prilikom asistiranja ne postoji. Za vrijeme sezone snimanja svi zajedno ne odspavamo četiri sata dnevno, ali što je daleko najvažnije od svega jest pronaći asistenta koji je spreman raditi. Raditi znači da ste spremni vući kutije po studiju ili trčati u podzemnu željeznicu sa sedam vreća odjeće dok provjeravate novih pedeset e-mailova. Biti modni asistent znači biti spreman i na fizički rad kada je potrebno. Trebate posjedovati izuzetan nivo koncentracije jer raditi desetak stvari od jednom nije lagana zadaća.
U mojim prvim koracima asistiranja bio sam drugi asistent stalno zaposlenom prvom asistentu stilista. Svi zajedno radili smo od jutra do sutra. Penjali smo se s koferima do sedmog kata bez lifta, radili vikendima i blagdanima, tijekom cijelog dana pojeli jedan sendvič i ponekad zajedno vrištali u ručnik u zahodu da nas nitko ne čuje. Da nisam prošao kroz tu školu danas ne bi imao mogućnost raditi za francuski Vogue Hommes ili britanski Dazed & Confused. Put je to koji morate vlastitim rukama prokopati.
Zašto je pronaći dobrog asistenta danas nemoguća misija? Zato što pripadnici generacije Z, odnosno svi rođeni od 1995. nadalje, jednostavno ne žele raditi. Kada zamolite stažista da otpakira odjeću i složi kutiju dočekat će vas njegov uvrijeđeni pogled jer zašto bi se on bavio tamo nekim kutijama? Generacija Z odrasla je na društvenim mrežama gdje su izloženi milijunima onih koji su preko noći postali samoproglašeni influenceri. Stječe se dojam da svatko može postati influencer i na temelju toga pokoriti modni svijet. Zbog svega toga mladi klinci se danas osjećaju kao da vama direktno čine golemu uslugu ako pristanu na konkretan rad. Situacija je kritična u svim modnim metropolama, ali ponajviše u New Yorku, gradu za koji su svi još uvijek uvjereni da ostvaraju snove. To je nekad bio slučaj, ali američki san više ne postoji. New York je kompleksan po pitanju modnih radnika ili onih koji to žele postati. S jedne strane imate djecu izuzetno dobrog imovinskog stanja i društvenog statusa koji de facto ne trebaju raditi, ali se prave da rade, a s druge strane imate mlade hipstere u Supremeu koji su uvjerenja da znaju više od vas i ne vide nikakvu svrhu u učenju. Asistenti su u New Yorku izuzetno dobro plaćeni jer za dan editorijala dobiju do 200 dolara dok za komercijalni posao njihov dnevni honorar ide do 400 dolara. Usporedbe radi u Londonu većina modnih asistenata editorijale odrađuje besplatno, ali ih tada njihov stilist obavezno angažira za sve komercijalne poslove.
Prije dva tjedna snimao sam editorijal za američku bibliju muške mode V MAN magazin gdje sam prvi puta radio s novom asistenticom. Do mene je stigla zahvaljujući klimavoj preporuci, ali je zato njen životopis izgledao solidan. Već je u samom početku napravila cijeli niz pogrešaka tako što je zamijenila modne kuće pa je od Margiele tražila McQueen, a od Balenciage Celine. Pošto sam osobno nadzirao sve e-mailove uspio sam uskočiti u tim situacijama i ispraviti njenu neopreznost. Situacija je eskalirala na sam dan prije snimanja kada po prvi puta vidim pristiglu odjeću i slažem stylinge na fitting modelu. Ti stylinzi se onda fotografiraju polaroidom i predstave glavnom uredniku i fotografu na snimanju. To je svojevrsna početna točka od koje krećemo. Kada sva dizajnerska odjeće napokon stigne tada je potrebno napraviti nešto što u poslu zovemo “merchandising”. Naime, treba pažljivo posložiti sve odjevne predmete po kategorijama. Uvijek se počinje s kaputima, a završava s kratkim hlačama. Dakle po stenderima se odjeća slaže ovim redom: kaputi, sakoi, parke, jakne… Unutar svake kategorije tada se sve još detaljnije dijeli pa se jakne raspoređuju po stilu od bomber jakni do onih kožnih. Majice kratkih rukava idu tek poslije pulovera, džempera, kapuljača i majica dugih rukava. Na stolu za modne dodatke prvi red čine niske tenisice i cipele iza kojih slijede one visoke te čizme. Nakit je postavljen po materijalu i nijansama pa su na jednom dijelu stola sve zlatne ogrlice dok su s druge strane sve srebrene. Na posebnom štenderu se nalaze lookovi modnih kuća koji se moraju snimati od glave do pete kako su i predstavljeni. Ovo naporno pravilo koje nama stilistima zagorčava život nalažu Louis Vuitton, Balenciaga, Maison Margiela i Calvin Klein. Ovaj proces organiziranja odjeće prije fitting najosnovnije je pravilo rada prilikom modnih snimanja. To sam naučio već drugog dana svog staža u francuskom Vogueu sada već davne 2011. godine u Parizu.
Kada sam svojoj novoj asistentici poslao poruku i javio da dolazim za sat i pol tako da ima vremena za “merchandising” ona je potvrdno odgovorila i rekla kako će sve biti spremno. Jednom kada sam ušao u redakciju vidio sam da ništa nije spremno odnosno sve što je napravila jest poredala lookove po abecednom redu. U tom trenutku sam izgubio strpljenje te glasnim tonom upitao što se događa na što mi je ona uzvratila kako ne zna točno što je “merchandising”. Nakon što sam sve obavio sam uz pomoć stažista pozvao sam je sa strane, isprintao njen životopis i zatražio da mi nakon niza pogrešaka objasni koji dio njenog posla joj nije jasan. Dok je gledala u pod rekla je kako je na tim snimanjima bila stažist a ne asistent, ali tek poslije tog priznanja uslijedila je najveća pogreška. Asistentica koju plaćam 200 dolara po danu koja je lažirala životopis i stvorila brdo problema koje sam svakih sat vremena bio primoran rješiti, bez pardona mi je rekla kako ona još uči. Nakon te genijalne izjave zamolio sam ostale stažiste da izađu iz dijela redakcije koji je namijenjen našem snimanju.
Dok sam je direktno gledao u oči pitao sam je ako mi može ostaviti svoje podatke s adresom na koju ću joj poslati svoju fakturu. Zbunjenim pogledom uzvratila mi je kako ne razumije o čemu pričam, ali tada sam joj sasvim mirno i pristojno objasnio kako ovo nije tečaj za stiliste i ako od mene želi učiti onda bi mi trebala platiti umjesto da ja plaćam njoj. Na temelju editorijala koji je radila sa mnom dobila je na desetke direktnih PR kontakata, upoznala urednike i asistente u magazinu i zaradila svoje ime na stranicama istog. I uz sve to stekla je besplatnu edukaciju odnosno vježbala je na meni. Da sam u svojim počecima nastupio poput nje onda bi u roku od nekoliko minuta izletio iz ureda Karla Templera i Melanie Ward i ne bi imao pravo na drugu sanšu.
Generacija Z uvjerena je da ima legitimno pravo ponašati se kako god poželi bez ikakvih posljedica jer ono sto im je najvažnije je otići na set i okinuti selfie za svoj Instagram profil. Sve ostalo je potpuno nebitno.
Foto: Instagram, School of Syle, Unsplash
