Instalacije Ivane Mrčele su kritika tekstilne industrije: ‘U tvornicama radi skoro milijun djece’

Tekstilne instalacije domaće umjetnice Ivane Mrčele redovito se ističu interesantnim i promišljenim konceptima. Nakon što je prošle godine na izložbi “Šavovi” dizajnirala ambijent u čijem su se fokusu našle sudbine tekstilnih radnica, Ivana je odlučila skrenuti našu pozornost na još jedan ozbiljan problem u suvremenoj modnoj industriji. U Kulturnom centru u Pleškovcu predstavila je novu izložbu “Tekstilna djeca” koja je, kako se da i naslutiti iz njezinog naziva, posvećena stotinama tisuća djece koja rade u tekstilnim tvornicama.

Instalacije je izradila od tekstilnog otpada s Tekstilno-tehnološkog fakulteta, gdje radi kao docentica, a okružila ih je figurama medvjedića, koji simboliziraju ono što toj djeci nedostaje – igru, učenje, bezbrižno djetinjstvo… Izložbu “Tekstilna djeca” možete pogledati do 29. lipnja uz prethodnu najavu, a više detalja otkrivamo u intervjuu s umjetnicom koji donosimo u nastavku.

Popričajmo najprije malo o konceptu. Nakon tekstilnih radnica, u tvom su se fokusu našla djeca u tekstilnoj industriji. Možemo se složiti kako je u pitanju tema vrijedna naše pozornosti, kako je teklo tvoje istraživanje ove tematike i koji su te podaci najviše šokirali?

Tema je svakako vrijedna naše pozornosti. Propituje i analizira lepezu socijalnih, društvenih, političkih, kulturnih i ekoloških pitanja. U vrijeme kada sam radila istraživanja za rad koji se bavio pitanjem radnica u tekstilnoj industriji (u kojoj žene čine većinu), naišla na šokantne podatke da je dječji rad u modnoj industriji itekako zastupljen. Prema podacima kojima raspolaže UNICEF, u takvim tvornicama radi oko milijun djece u dobi od 10 do 14 godina, ali se vjeruje da je ta brojka znatno veća kako se proširila dobna granica djece za rad. Dječji rad u modi može se dogoditi u bilo kojoj fazi – od uzgoja i žetve sirovine, predenja pređe pa do izrade odjevnih predmeta, budući da ova industrija ne zahtijeva kvalificiranu radnu snagu. Ta djeca nemaju vremena za odlazak u školu, nemaju vremena za igru, rade od zore do sumraka za minimalne plaće u uvjetima koji su ekstremno opasni i neljudski.

Netransparentnost i neetičnost opskrbnog lanca jedan je od najvećih problema moderne modne industrije. Kako mu, kao društvo, možemo doskočiti?

Kao i sa svim problemima na drugim područjima – vlastitim istraživanjem i edukacijom. E sada, ovisi o pojedincu koliko je spreman/spremna izdvojiti vremena. Vjerujem da postoji sve više pojedinaca koji žele promjene i koji su glasni u tome! Pomaci su nekada naizgled spori ali se događaju i ne treba posustati raditi pozitivne pomake u društvu i na ovoj planeti: podržavanjem održivih brendova, kupnjom manje količine stvari te stavljanjem kvalitete i etičnosti ispred svega, recikliranjem, itd.

Još jedan zanimljiv aspekt instalacija je odabir materijala. Zašto si se odlučila upravo za tekstilni otpad?

Kako sam docentica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, tekstilni otpad koji svaki dan nastaje u šivaoni nametnuo se sam od sebe. Tekstil, glavna sirovina s kojom ta djeca rade da bi preživjela poslužio je kao glavni materijal u izradi skulptura u prirodnoj veličini, ali ovdje u recikliranoj ulozi, što mi je još i draže jer sam otpad preusmjerila na novu, umjetničku razinu. Rad nije gotov. On će rasti, pa tako i korištenje tekstilnih otpadnih dijelova iz šivaone.

Možeš li mi ispričati malo više o samom procesu izrade – uočavam zanimljive tehnike poput patchworka, ručnog oslikavanja… Također, koliko si dugo radila na instalacijama?

Tekstilni otpad je došao u različitim oblicima, teksturama i bojama. Pokušavala sam što manje intervenirati i rezati ga i jednostavno koristiti ga takvog kakav je. Međusobno je slagan u kompozicijske elemente te lijepljen. Uz medij s kojim radim na nekom radu, što je u ovom slučaju tekstil, crtež je konstanta koja se provlači kroz sve moje radove, pa se tako našao i ovdje. Upravo sam uz njega htjela svim skulpturama dati određeni karakter, ekspresiju. Teško je reći koliko mi je vremenski bilo potrebno za produkciju ovog rada jer se sve odvijalo u više etapa. no što je najduže trajalo je upravo lijepljenje tekstilnih elemenata. Uvijek uživam u procesu istraživanja, produkcije rada. Ponekad je on vrlo zahtjevan i mučan, nekad sve ide vrlo glatko i bez komplikacija, ali se uvijek isplati.

Foto: Marko Todorov

NAJNOVIJE

IZ RUBRIKE