Jedna od najboljih i najutjecajnijih slovenskih fotografkinja, Mimi Antolović je autorica brojnih advertorijala i magičnih modnih editorijala, a njezine fotografije krase čitav niz naslovnica respektabilnih beauty i fashion magazina kao što su Elle, Cosmopolitan, MODNA… Svaka je njezina fotografija očito djelo nepopravljivog perfekcionista koji pedantno pazi na svaki detalj, svaka priča neku svoju priču zaogrnuta velom neke posebne vibre kojom zrači.
Rođena je i odrasla u malenom slovenskom gradiću Ptuju, a u fotografiju se zaljubila na prvi pogled, još u osnovnoj školi, ne opterećujući se odlukom o tome hoće li ona biti njezin životni poziv. Desilo se to nekako spontano, nakon godina traženja, učenja i besprekidnog rada. Za sebe kaže da je najsretnija osoba na svijetu jer radi upravo ono što voli i da nije baš od priče. Radije bi se, umjesto riječima, izrazila slikom. Dan, za nju, uvijek ima premalo sati. Uporna je, nastavlja, i za nju baš ništa ne smije biti sivo. Radije samo crno ili samo bijelo. Živi tisuću metara od table Ljubljana. Voli planine i prirodu. Fotografskih uzora nema. Definirali su ju teatar, knjige, film, pjesme, ples i osjećaj slobode.
Kako je krenula tvoja priča s fotografijom? Kada si shvatila da je upravo to tvoj poziv?
Moj je otac bio amaterski fotograf tako da sam od malih nogu bila u doticaju s fotoaparatima i fotografijom. U osnovnoj su školi često, tijekom školskih praznika, organizirali radionice među kojima je bila i ona fotografska. Tada sam željela biti novinarka pa mi se takav tečaj činio kao dobra ideja. Činilo mi se praktičnim da novinar zna fotku za svoj članak napraviti sam. Prvi dan smo fotografirali, a idući dan je na red došlo razvijanje filma. I tada me kombinacija crvenog svjetla, kadice, razvijača i nastajanje fotke, potpuno osvojilo. Jednostavno, bila je to najljepša čarolija. Slijedio je period crno-bijele fotografije i portreta, ustvari, mogla bih reći, iskušavanja i traženja. Na kraju osnovne škole sam u knjižnici otkrila fotografiju Helmuta Newtona, sliku žene u smokingu s cigaretom u ustima. Još i danas ima ta fotografija na mene neki poseban učinak. Uopće ne znam što me je toliko jako privuklo. Od tada sam počela „režirati“ fotografije. Te su bile usmjerene na street fashion. Ako se to može tako nazvati. Fotografirala sam i koncerte, kazalište, svašta. S prvim rave partyem su me počele zanimati boje, gibanje tijela, ekspresivna fotografija… Statika u suprotnosti s dinamikom. S dvadeset i tri sam se honorarno zaposlila u foto studiju u kojem sam upoznala sve face slovenske fotografije i sve ih žicala da me nešto nauče. (smijeh) Za časopis Mladina sam tu i tamo slikala pokoji party, a za Modnu parfeme. Fotografirala sam kolekciju za Olgu Košicu, za prijem na londonski Royal College of Art. No, jesam li tada znala da je to moj budući poziv? Ne, samo sam bila sretna da mogu raditi to što me veseli. Dvije godine kasnije svjesno sam se odlučila baciti na fotografiju kao na karijeru. Probati nije grijeh. Još i danas probavam. (smijeh)
Većinom fotografiraš modnu i beauty fotografiju. Što te najviše privlači modnom svijetu? Beskrajne mogućnosti za kreativno izražavanje, vječite promjene koje su modi svojstvene ili pak nešto treće?
Rekla bih da je beauty fotografija moj posao, a fashion hobi. Modna fotografija je za mene igra, iskušavanje granica, eksperiment svjetlosti i najvažnije- emocija, čovjek, a to ne poznaje granice. Naravno da me privlači i to da je svaki dan drugačiji. I jasno, timski rad. Bez stilista, frizera, vizažista s kojima se dobro razumiješ, bez njih ne možeš sam učiniti ništa dobro. Moda je umjetnost, a kao fotograf samo si onaj koji povezuje elemente. Odjeća, styling, make-up, frizura, set, vrijeme, priča…. Ako se povežu u dobar amalgam- nastane fotka koju možemo smatrati dobrom.
2013. godine si dobila nagradu Elle Style Awards za najbolju modnu fotografkinju. Koliko ti takva nagrada znači?
Iskreno? Mnogo. Uvijek sam mislila da su iza tih nagrada uvijek „kuhinje“ no tu je nije bilo. Priznajem, bila sam jako iznenađena. S obzirom da drugih nagrada niti nema, postigla sam sve. (smijeh) No, to ne znači da je došao kraj stvaranju. To samo znači da treba s punom parom ići naprijed. Takve nagrade te uvijek poguraju.
Iza sebe imaš brojne naslovnice za časopise kao što su Elle, Cosmopolitan, Modna… Koliko je zahtjevno snimati naslovnice? Je li neka možda ostala u posebnom sjećanju?
Ah, naslovnice. Nisam baš fan snimanja naslovnica. Znam, neki bi ubili za to. Ja baš i ne. Nekad mi se čini da radim podlogu za naslove. Najteže je raditi naslovnice za Cosmo jer su definirane s američke strane. No dobro, nisu više toliko strogi koliko su bili. Mislim da je uvijek najvažnija emocija. Spontanost, emocija, moment- to je naslovnica. Najlakše je napraviti naslovnicu tijekom snimanja editorijala jer tada samo slijedim tijek priče. No, unatoč svemu, svaka mi je izazov. Što je kul, s obzirom na moj natjecateljski karakter.
Kakva je trenutačno slovenska modna scena? Ima li potencijala za rast, javljaju li se možda neka nova talentirana lica? Možeš li nekog istaknuti po onom principu „svjetski, a naše“?
Slovenska modna scena bi bila fantastična kada bismo imali menadžment i modnu industriju. Sve ostalo imamo. Toliko talentiranih ljudi na samo dva milijuna stanovnika. Dizajneri su izvrsni! Imamo jako dobre vizažiste, stiliste, fotografe, mlade i stare, otkačene frizere, ma sve imamo… Samo, nažalost, ne živimo u državi koja bi znala cijeniti i iskoristiti potencijal. Imena radije ne bih navodila, da nekoga ne izostavim.
Imaš li fotografske uzore? Nekoga tko je snažno utjecao na tvoj rad i odredio smjernice tvog umjetničkog izričaja?
Nemam uzore. Znaju me, doduše, impresionirati djela pojedinih autora utoliko da želim da moj rad bude bolji. Moju su fotografiju definirali teatar, knjige, film, pjesme, karakterne osobe, ples, osjećaj slobode, emocija.
Kada bi mogla odabrati bilo koga da stane pred tvoj objektiv, tko bi to bio i zašto?
Na pamet mi padaju pomalo bajkoviti likovi. Gospodar prstenova. (smijeh) Od poznatih ličnosti, koja odgovara mojim fotografskim pričama, to bi bila Tilda Swinton. Ona može biti sve. Dobra, slaba, zločesta, žalosna, vesela, sve, a još je i povrh svega posebna. Inače, najradije radim s mladim neiskusnim modelima koji još nisu naučili generičke manekenske poze. Samo oni ti mogu, ako se opuste, mogu ponuditi nešto novo. I to tražim, stalno nešto novo.
Što smatraš svojim najvećim dosadašnjim uspjehom? Gdje se vidiš za pet ili deset godina? Razmišljaš li o tome ili uopće ne kuješ baš dugoročne planove?
Uf, planovi, nikada me ne slušaju i uvijek idu svojim putem. Najvećim uspjehom smatram to što mogu raditi baš ono što volim. Postoji li išta bolje?
Photo: mimiantolovic.si
