Nakon srednje škole razmišljala sam o studiju modnog dizajna, međutim u to vrijeme gledala sam na modu kao dopadljivo slaganje krpica. Da sam tada bila upoznata s ‘Belgijskom modom’ primjerice, koja kao i termin postoji u modnom vokabularu, vjerujem da bih već tada imala respekt za modni dizajn koji imam danas. Studij povijest umjetnosti i etnologije utjecao je zasigurno u velikoj mjeri na moj pristup modi, to se vidi u odabiru tema za kolekcije, tehnici izrade, upotrebi nekonvencionalnih materijala, i na kraju prezentaciji koja više spada u polje vizualne umjetnosti nego mode.
Koje su osnovne razlike studiranja u Zagrebu i u inozemstvu i je li se lakše baviti modnim dizajnom kod nas ili vani?
Na Akademijama za Likovnu umjetnost i dizajn u Nizozemskoj postoje različiti odsjeci: modni dizajn, dizajn interijera, grafički dizajn, fotografija, animacija… Akademije su savršeno opremljene kako u tehničkom smislu tako i po pitanju stručnog kadra. Na svakom odsjeku studira otprilike dvadesetak studenata što znači da je naglasak na individualnom pristupu i pojedincu. Ne znam gdje se lakše baviti modnim dizajnom, kod nas ili vani…. početak je svugdje težak. Vjerujem da talent u kombinaciji s potpunom posvećenosti struci mora uroditi plodom, a onda više nije bitna lokacija… Vrata se počinju sama otvarati, bilo kod nas ili vani.
Nakon studija radili ste u ateljeu A.F. Vandevorsta. Kakvo je to iskustvo bilo i što je najvrjednije što ste ponijeli od tamo?
Raditi kod A.F. Vandevorst fantastično je iskustvo. U njihovom ateljeu s bolničkim inventarom i policama s knjigama Josepha Beuysa, Pine Bausch osjećala sam se kao riba u vodi. Puno sam naučila. Bila sam uključena u sve segmente procesa nastanka kolekcije: od sakupljanja inspirativnog materijala, crtanja modela, izrade prototipova, posjeta tvornici gdje se producira kolekcija i na kraju sam radila kao stilist tokom njihovih revija u Parizu. Vidjela sam isto tako sto znači raditi u izuzetno stresnim situacijama, koliko odricanja je potrebno u tom poslu i da ako želiš biti na vrhu u toj branši, moraš dati više od 100 posto.
Imate li nekog uzora na svjetskoj ili domaćoj sceni?
Nemam uzore, ali postoje ljudi čiji rad izuzetno cijenim i čiji senzibilitet i estetiku nalazim bliskima. Navest ću samo neke: Haider Ackermann, Martin Margiela, Hussein Chalayan, Helmut Lang (modni dizajn), Hella Jongerius (produkt dizajn), Jantje Fleischhut (dizajn nakita), Mark Menders (vizualni umjetnik), Pina Bausch (koreografkinja)…
S obzirom na to da ste se na studiju u Rotterdamu specijalizirali za izradu vlastitih kolekcija, a nakon toga i veliki uspjeh polučili impresivnim ručno rađenim torbama od starih pisaćih mašina, zanima nas kako teče vaš proces stvaranja? Što vas inspirira, sam komad ili objekt na koji naiđete ili prvo krene neka priča pa za nju tek tražite komponente?
Nemam neki uvriježeni proces rada. Moj diplomski rad, kolekcija ‘Suveniri djetinjstva-Manufaktura automata’ javila se prvo kao ideja za koju sam počela istraživati povijest ‘Automata’. Automati su lutke koje su pomoću ključića za navijanje mogle vršiti neku radnju poput crtanja, sviranja instrumenta… Bile su popularne na francuskim dvorovima, a izrađivali su ih urari, majstori precizne mehanike. Za rad ‘Hommage a Remington’ inspirirao me sam predmet, pisaća mašina, koju sam transformirala i stavila u novi kontekst – predmeta za nošenje, tako je nastala serija accessoriesa: torbe, ogrlice, pojasevi…
Nakon artističke kolekcije ‘Hommage a Remington’, serije torbi u koje je ugrađena cijela tipkovnica pisaćeg stroja, Laboratorio Donà (ime mog brenda) započeo je 2012. s proizvodnjom pojednostavljenih verzija tih modela. To su komercijalne inačice Remington torbi koje su trenutno prisutne na tržištu. S obzirom na to da je potražnja i popularnost tih torbi sve veća, dala sam prije godinu dana izraditi alat za izradu tipki, tako da sada imam vlastitu proizvodnju tipki. Priča s pisaćom mašinom ide dalje, bit će novih modela na tu temu. Pored toga imam u planu (kada mi vrijeme to omogući) raditi izložbe koje neće biti vezane uz modu.
Nakon nagrade za modni i odjevni dizajn Hrvatskog dizajnerskog društva za vaš Unisex backpack na nedavno održanom Elle Style Awards osvojili ste i nagradu za najboljeg dizajnera modnih dodataka. Pokreću li vas ovakva priznanja na daljnje stvaranje, utječu li mnogo na vašu karijeru?
Od godine 2006. kada sam diplomirala modni dizajn, dobila sam nekoliko priznanja: moj diplomski rad nominiran je za nagradu akademije ‘Drempelprijs’ i prikazan na bijenalu u Shanghaiju, kolekcija ‘Hommage a Remington’ dobila je nagradu 2009. na 43. Zagrebačkom Salonu, i ove godine sam, kao što ste naveli, dobila nagrade HDD-a i Elle Style Awards. Strast za stvaranjem kod mene je kao urođena potreba, želim reći da bi i bez ovih priznanja i dalje predano radila… Ipak, bez potvrde i prepoznavanja izvana bilo bi sigurno teže. Priznanja mi daju dodatni stimulans i motivaciju za daljnji rad, zahvalna sam na svim nagradama.
Kakav je vaš osobni stil odijevanja, pazite li puno na to što nosite i dijelite li estetiku s onom vašeg branda i u privatnom životu?
Do vremena kada se još nisam profesionalno bavila modnim dizajnom, ljudi su govorili da se odijevam lijepo i posebno. Imala sam krojačicu koja mi je šivala odjeću po mojim zamislima. Kada sam počela studirati modni dizajn, ta potreba da se ističem drugačijim načinom odijevanja nekako je nestala. Ne znam ni sama što je tome uzrok, možda to što je sva ta kreativna energija sada usmjerena na rad. U svakom slučaju nemam se potrebu isticati vanjskim izgledom. Imam divnih stvari u ormaru od dizajnera koje volim, ali to jako rijetko nosim.
Tijekom vašeg života u Rotterdamu, jesu li vas osvojili neki tamošnji dizajneri i jesu li i kako utjecali na vašu estetiku?
Živjela sam 10 godina u Nizozemskoj (Rotterdam, Amsterdam). Nizozemci su racionalni, njihova estetika je drukčija, njihov dizajn lišen je dekoracije… Oni rade ‘iznutra’, promišljaju formu i funkcionalnost. Na formiranje mog modnog rukopisa najviše je utjecala belgijska modna scena.
