Sirove. Iskrene. Duboke i pomalo mistične. Kada bi Sanjine fotografije imale zvuk u pozadini bi se čuo glas Eddija Veddera ili Laynea Staleya. Glavni akteri njezinih fotografskih priča su modeli odsutnih pogleda smješteni u napuštene, djelomično raspadnute, ali urbane pozadine čija svrha nije da budu dosadno lijepima ili umjetno uglancanima.
Prizori koji ostaju zamrznuti u vremenu pri škljocaju fotoaparata Sanje Bistirčić, u nekom posebnom amalgamu miksaju dokumentarno, modno i art. Isprva prepoznata po svojoj suradnji s domaćim dizajnerskim dvojcem DIORALOP koji čine Andreja Bistričić i Maja Merlić, Sanja je ostvarila suradnje i s Madame Demode, Tamarom Bombardelli i Tuesday Paranoia, a njezini radovi zaživjeli su i u magazinima kao što je Storybook, Album, Sicky Magazine i KALTBLUT. Njezina najveća snaga je upravo njezina percepcija, poseban feeling da iz modela izvuče ono nešto iskreno i nenamješteno, ona sama bi rekla – trebaš imati oko. Sve ostalo je posve sporedno.
Sanja, kako je krenula tvoja fotografska odiseja obzirom da je smjer tvog formalnog školovanja bio nešto posve drugačije?
Završila sam Agronomski fakultet u Zagrebu, a ono čime se danas bavim nije nimalo povezano s mojim školovanjem. Fotografija kao medij me oduvijek privlačila, ali sam tek za vrijeme studiranja krenula u dublje eksperimentiranje. Sa mnom je studirao prijatelj i kolega od kojeg sam naučila osnovne stvari i stalno ga gnjavila za sve što ima veze s fotografijom, dok sam ostalo učila sama u hodu. U početku je to bio hobi, radila sam samo za sebe. Nakon nekog vremena, sestra me zamolila da fotografiram njene dizajnerske radove i tako sam krenula ozbiljnije.
Gledajući tvoje radove, mogu zaključiti da se u nekoj mjeri poklapaju s onim što bih, u nedostatku drugih riječi, prozvala „grunge estetikom“: dojam sirovosti, odsutni pogledi modela koji djeluju pomalo mistično, kao da je sve OK baš onako kako je, bez uljepšavanja. Kako ti sama doživljavaš svoju fotografiju? Možeš li je uopće opisati riječima i staviti svoj estetski izričaj pod neki zajednički nazivnik?
Teško je govoriti o svojem radu i opisivati ga, zato mi je uvijek draže da moji radovi govore umjesto mene. Ionako svatko vidi drugačije. Ono što je meni lijepo nekom drugom nije i obrnuto što je u redu. Ne bih se htjela stavljati ni u kakav kalup.
Fotke koje radiš djeluju kao da se rađene analognim fotoaparatom. O kakvom se „alatu“ radi?
Radi se o alatu koji se zove se oko. Nisam tip osobe koja je opterećena aparatom kojim fotografira. Meni je to stvarno svejedno; način, oprema, tehnika. Cijenim znanje, ali me odbija kad su ljudi previše opterećeni time. Smatram da se dobra fotografija može zabilježiti bilo kojom kamerom. Ne čini kamera dobru fotografiju nego osoba koja stoji iza kamere. Najbitiniji je dobar kadar, a sve je ostalo više manje nebitno.
Tvoja je fotografija amalgam modne, dokumentarne i art fotografije, što te toliko vuče tom nekom posebnom miksu?
Smatram da je to refleksija onoga što jesam i onih stvari koje se meni čine interesantne i koje me privlače. Svatko od nas u sebi nosi individualan senzibilitet i estetiku te motivirana time tražim stvari koji su meni lijepe i radim ono gdje se najbolje mogu izraziti.
Vizuali editorijala koje radiš za DIORALOP čisti su dokaz simbioze dizajnera i fotografa ujedinjenih u misiji da ustvari ispričaju istu, zajedničku priču. Jednostavno se poklapate estetski i to se na prvi pogled vidi. Kako teče ta suradnja? Prepuštaju li sve u tvoje ruke s puno povjerenja ili postoje ipak naputci sa strane?
To su mi svakako jedna od najdražih snimanja gdje imam potpunu slobodu i to je stvarno rijetkost. Jako vjerujem u njihov rad i podržavam ga, a isto tako i one moj. Posebni naputci ne postoje jer mi zaista funkcioniramo kao jedan mozak. Zajedno se dogovarimo oko modela i lokacije dok ostalo teče samo od sebe. Međusobno se razumijemo, poštujemo i imamo istu viziju. Mislim da je veliki bonus kod ove suradnje, osim navedenih stvari i zajedničke estetike koju djelimo, i to što ne kompliciramo previše pa na kraju uvijek ispadne onako kako i treba biti.
U prosincu prošle godine objavila si knjigu koja je svojevrsna publikacija tvojih manje poznatih radova. Što te ponukalo na to i koliko je teško bilo odraditi selekciju fotografija?
Želja mi je bila da zaokružim dosadašnji rad u malom printanom izdanju. Ipak je drugačiji osjećaj kad gledaš fotografiju preko ekrana nego kad je imaš u ruci. S druge strane gledam na to kao na svojevrsni doprinos i podršku svima koji njeguju self-publishing izdanja. Vani je to vrlo popularno i postoje razne platforme i festivali koji njeguju nezavisno izadavaštvo. Stvorila se takoreći jedna velika scena, no kod nas je to još uvijek u povojima i rijetki su oni koji to rade, a i te slučajeve šira javnost ignorira. Bilo bi mi drago da i u Hrvatskoj takve stvari zažive i voljela bih da se stvori zajednica ljudi koji bi bili podrška jedni drugima u sličnim projektima izvan ustaljenih, mainstream modela. Self-publishing mi se čini kao odličan model za umjetnike drugačije, nekomercijalne estetike koji bi inače na teži način došli do izražaja te kao neka vrsta revolta.
Knjiga koju sam izdala sadrži fotografije iz raznih samostalnih projekata i nekolicinu privatnih fotki iz perioda od 2009. do 2014. godine. Moram priznati da je selekciju bilo dosta teško napraviti, s obzirom da se puno radova nagomilalo kroz vrijeme. No na kraju se ipak moraš nekako odlučiti. Obavezno moram spomenuti Jana Pavlovića koji mi je puno pomogao oko selekcije te je bio zadužen za layout knjige.
Na čemu trenutačno radiš? Kakvi su planovi za budućnost?
Radim na nekoliko projekata, a planovi za budućnost su vrlo jednostavni, a to je da nemam planove, imam samo snove. Ne razmišljam dugoročno. Bit će ono što treba biti. Najbitnije mi je da sam u miru sama sa sobom, okružena ljudima koje volim i da i dalje radim stvari koje me usrećuju.
Foto: Sanja Bistričić
