Pokret #metoo u potpunosti je zavladao modnim svijetom i preuzeo kontrolu kada je riječ o našem odnosu prema modelima. Kada kažem “našem” onda mislim i na svoj posao jer prvenstveno radim kao modni urednik i stilist. Iako su u brojnim medijskim člancima uglavnom fotografi optuženi kao najveći predatori u svijetu mode, prije nekoliko tjedana Boston Globe naveo je najmoćnijeg stilista na svijetu: Karla Templera, kao “seksualnog predatora”.
Karl je institucija stylinga u suvremenoj modi. Iza sebe ima stotine naslovnica magazina, suradnju sa Stevenom Meiselom na najprovokativnijim naslovnicama talijanskog Voguea, rad s cijelom vojskom poznatih osoba kao i konzultiranje za kuće Christian Dior i Valentino. Radi se o čovjeku koji ima golemu moć. Isto tako se radi o stilistu kojem sam asistirao u svojim prvim mjesecima New Yorka. S Karlom nije lagano raditi prije svega zbog ritma njegovog rasporeda ali i visokih očekivanja koje čvrsto drži. Njegova letvica kada je riječ o perfekcionizmu jedna je od najviših kojoj sam ikad svjedočio. S Karlom sam odradio brojna snimanja i kampanje te iz prve ruke svjedočio njegovom odnosu prema modelima. Iz svega što sam vidio nikada nisam mogao niti naslutiti da će ga netko okarakterizirati kao “seksualnog predatora”. Za Karla bih stavio ruku u vatru po pitanju te teške optužbe.
Što je najzanimljivije, u tom ekspozeu legendarnog novinarskog istraživačkog tima Spotlight? Iako su ga odmah obilježili titulom “seksualnog predatora” niti jedan anonimni model nije ga optužio za seksualno napastovanje već zbog načina na koji se odnosi u određenim situacijama prema modelima kada namješta odjeću na snimanju. Jedna od djevojaka navela je kako se sjeća incidenta gdje je Karl “nasilno” namještao njeno donje rublje na snimanju ispred fotografa. Kada sam se već postavio kao njegov odvjetnik, onda me zanimaju odgovori na neka od pitanja.
Navedeni incident dogodio se na setu snimanja, točnije ispred tima od dvadesetak ljudi uključujući njegove asistente, asistente fotografije, dizajnera set, fotografa, šminkera, stilista kose i još cijeli niz ostalih sudionika koji rade na setu. Dakle, nije se radilo o zatvorenom prostoru i situaciji gdje su se našli stilist i model sami. Od modela nije traženo da se skine u toples ili da ukloni donje rublje, kakav je često bio jeziv slučaj kod zlostavljanja od strane sada već notornih fotografa. Jedina optužba na njegov račun je ta da je agresivno navukao donje rublje djevojke na setu. Na temelju toga etiketiran je kao “seksualni predator”.
Da se odmah razumijemo: već sam istaknuo kako je moda potencijalno najokrutniji posao na svijetu i kako se prema djevojkama često ponašamo kao prema “potrošnoj robi”. To je grijeh u kojem sudjelujemo svi mi. Svi ih moramo prestati percipirati kao “vješalice” i iskorištavati isključivo njihovu mladost da bismo ih odbacili čm navrše 25. Tko god kaže da moda to ne radi – laže ili je u opasnoj fazi poricanja. Suvremena moda je, nažalost, postavljena kao takva ali problem isto tako ima svoje primarno izvorište, a to su agenti. Ne želim prebacivati odgovornost već istaknuti gdje je korijen opasnog problema koji je uništio cijeli niz karijera i istraumatizirao djevojke.
Nikad neću zaboraviti snimanje gdje sam asistirao s top fotografom gdje je glavnu ulogu imala maloljetna djevojka koju je na setu pratio otac. Dok je fotograf u svom apsurdnom bunilu vikao djevojčici da “bude više seksi” živo se sjećam da je tata sjedio na kauču, šutio i čitao neke novine. Nije samo problem što idiot od fotografa djevojčici vrišti da bude seksi već je problem u tome što otac pod a) nije ustao i ošamario fotografa ili b) odmah nazvao agenta i tražio da snimanje prestane. Ako dopustite nekome da se ponaša isključivo onako kako se želi ponašati onda posljedice mogu biti katastrofalne. Djevojke često nije imao tko zaštiti jer su ih čak i oni kojima najviše vjeruju jednostavno iznevjerili.
Na setu fotograf ima kontrolu i što je veće ime to je moćniji i uzima si za pravo da zbilja radi što god poželi bez da barem na sekundu promisli o posljedicama. Ali što je sa stilistima i kuda vodi moje najvažnije pitanje? Sami možete unaprijed pretpostaviti što ću pitati: gdje je granica kada je riječ o odnosu nas kao stilista prema djevojkama dok radimo ono što nam je u opisu posla?
Mi stilisti se bavimo odjećom i na setu nam je najvažnije kako će nešto što smo zamislili izgledati na modelu. Kako jakna pada na ramenu? Da li se vidi svaki sav haljine? Stoje li traperice dovoljno dobro? Da li se top možda previše opustio ili zategnuo dok model mijenja poze? To je u suštini nas posao na samom snimanju: diranje i namještanje odjeće. Što logično znači da diramo i modela odnosno djevojku ili dečka. Na set uskačemo po desetak sekundi kako fotograf ne bi počeo vikati i često u tih desetak sekundi moramo “vratiti siluetu odjeće” na njeno pravo mjesto. U tom kratkom vremenskom periodu moramo skočiti, vješto namjestiti što nam smeta ili što fotograf misli da smeta i iskočiti natrag iza kamere. U tih desetak sekundi danas postoji šansa da postanemo “seksualni predatori”. Ili je sada već riječ o lovu na vještice?
Otkako radim ovaj posao s ponosom priznajem da se svaki put kada namještam odjeću oko najosjetljivijih područja tijela uvijek ispričam ili zamolim modela da dozvoli mojim rukama prolaz prema intimnim dijelovima tijela. Nikada nisam to učinio sam od sebe već uvijek i isključivo prema odgovoru modela. Postoje djevojke odnosno dečki koji će sami ponovno ugurati majicu u hlače, a postoje i oni koji dignu ruke i mirno stoje dok to napravite. Uvijek preferiram sjediti i viknuti modelu da to sam učini ali iz mog iskustva često se dogodi da modeli čekaju nas stiliste da uskočimo. U tim situacijama treba početi od sebe jer kako bi meni bilo da mi netko koga poznajem desetak minuta bez ikakvog pitanja ili upozorenja gura majicu duboko u traperice? Bilo bi mi izrazito neugodno i s punim pravom bi se osjećao napadnut.
Posao modela je kruh sa sedam kora i borba za svoje mjesto pod suncem nikada ne prestaje. Još jednom ponavljam kako svi moramo ozbiljno preispitati svoj odnos prema modelima ali pitam se kako da radim svoj posao ako me sada strah svaki put dodirnuti modela? Sada sam već u panici i kada je riječ o namještanju kaputa na ramenima.
Nova pravila, koja pozdravljam, nalažu kako model nikada ne smije biti sam u prostoriji s jednom osobom. Isto tako moramo imati pravu ili priručnu garderobu gdje se model može presvući te unaprijed treba zatražiti dozvolu od agencije ako tražimo “više kože, a manje odjeće”. Ta nova pravila žele donijeti novu eru u odnosu prema modelima. Isto tako treba primijetiti kako i nas stiliste novi model štiti od potencijalno neugodnih situacija. Djevojke trebaju i moraju biti glasnije te na samom setu postaviti svoju granicu bez neugodne šutnje. Ako se osjećaju neugodno dok namještam odjeću onda to moraju jasno reći i tražiti me da prestanem ili da će oni sami namjestiti ono što je potrebno. Pisana pravila nisu dovoljna. Trebaju vikati na mene ako je potrebno, trebaju upozoriti fotograf i automatski nazvati agenta ako se osjećaju ugroženo u bilo kojem aspektu. Nije više dovoljno situaciju prepustiti samo slovu na papiru. Jer danas jasno vidimo gdje nas je šutnja dovela.
Foto: Getty Images
