Samo dan prije svečanog otvorenja Filmskog festivala u Cannesu, organizatori su objavili nova “stroga” pravila koja zabranjuju golotinju i voluminozne haljine s dugim šlepovima na crvenom tepihu. Odluka je predstavljena kao čin zaštite “pristojnosti” i olakšavanja protoka ljudi, no iza tog pravila krije se mnogo problematičnija priča. Cannes se, čini se, pretvara u mjesto gdje se kontrolira žensko tijelo i to što će žene nositi, dok o nekim ozbiljnijim i pravim problemima nema ni riječi, ni novih pravila.
Zabrana golotinje podrazumijeva da žene koje odluče doći u haljinama koje otkrivaju kožu ili imaju prozirne dijelove smatra nepristojnima, dok se muškarci, čak i oni s kontroverznom i mračnom prošlošću, tretiraju s potpuno drugačijim standardima. Dobar primjer je redatelj Roman Polanski koji je 1977. godine priznao seksualni odnos s maloljetnom djevojkom, zbog čega je godinama izbjegavao izručenje, a unatoč optužbama i kontroverzama i dalje neometano pohađa Filmski festival u Cannesu.
Zanimljivo je kako usprkos brojnim kontroverzama koje ga desetljećima prate, on nije bio kažnjen niti mu je zabranjen ulazak na festival. To jasno pokazuje da su pravila spomenute “pristojnosti” mizogina i predstavljaju oblik kontrole: žene se moraju sakriti i ne otkrivati previše, a moćni muškarci mogu bez ikakvih posljedica prolaziti kroz isti prostor. I to bez zabrane.
Ovaj novi “dresscode” nije prvi put da Filmski festival u Cannesu nameće stroga i pomalo nelogična pravila, no ne možemo ne primijetiti kako su dosadašnje zabrane uvijek ciljale primarno posjetiteljice. Prije nekoliko godina na crvenom tepihu nije se smjelo nositi ravne cipele, zbog čega su glumice poput Cate Blanchett i Kristen Stewart odlučile hodati bosonoge, dok muškarci nisu morali poštivati takva pravila. Upravo takvi dvostruki standardi pokazuju koliko se patrijarhalni sustav duboko ukorijenio u način na koji se kontrolira ponašanje i izgled žena, dok se muškarcima, posebno onima s moći i utjecajem, dopušta gotovo sve.
Naravno, ta neravnopravnost nije samo stvar mode i modnih odabira, već i moćne poruke koje se šalju cijelom društvu. Žene su, barem u ovom kontekstu, tretirane kao potencijalni izvor problema. Ako dođu u “provokativnoj” haljini, one su krive za eventualne neugodnosti, dok su pravi problemi, poput prisutnosti seksualnih predatora ili zlostavljača, ignorirani ili potpuno relativizirani.
Društveni konzervativizam koji danas viđamo u mnogim dijelovima svijeta, pa i tu kod nas na Zapadu, vraća se kroz nametanje strožih pravila o tome kako se žene smiju izražavati i prikazivati u javnosti. Ove tendencije nisu slučajne, ali su opasne i odražavaju širi povratak tradicionalnim vrijednostima koje ograničavaju ženska prava i slobode.
I dok se javni diskurs često fokusira na zaštitu “pristojnosti” i “moralnosti”, u stvarnosti se time perpetuira kontrola nad ženskim tijelima i oblikuje osjećaj krivnje kod žena ako se ne pridržavaju tih normi. I baš zbog toga ovaj novi “dresscode” nije izolirani slučaj, već je dio te šire društvene pojave u kojoj su žene primarni “objekt” kontrole i kritike.
U takvom kontekstu, zabrana golotinje na crvenom tepihu postaje simboličan, ali vrlo jasan primjer dvostrukih standarda. Žene se osuđuje i ograničava u odijevanju, a muškarci s ozbiljnim optužbama za seksualna zlostavljanja i nasilje i dalje se neometano pojavljuju i slave. Ova neravnopravnost u tretmanu ne samo da perpetuira mizoginiju, već šalje poruku da je odgovornost za neprimjerena ponašanja žena koje “nose premalo”, dok se muškarcima dopušta gotovo neograničena sloboda, bez posljedica.
Foto: Profimedia, Instagram
