Loredana Bahorić: kronologija jedne modne priče

 

Tako će mi nekako, u mislima ostati zapisan prvi razgovor s doajenkom modne scene Loredanom Bahorić, u čiji sam butik u Vlaškoj 43 stigla naoružana s bezbroj pitanja koja su mi se vrzmala glavom dok sam pomalo izgubljeno tražila adresu. „Lori“, predstavila se uz topao prijateljski smješak uokviren crvenim ružem, pružajući mi ruku. Na stolu usred showrooma, koji dijeli sa sinom Tomislavom, dočekale su me fotografije, bez kolora, u crno-bijeloj tehnici, svaka pričajući neku svoju priču o Loredaninim počecima koračanja modnim svijetom, ali i o začecima scene koja se budila i gradila temelje onoga što danas, ponekad, uzimamo zdravo za gotovo nesvjesni svega što je bilo potrebno za njezinu izgradnju. Da spomenute fotografije nisu lišene boje, a neke već pomalo požutjele, ni po čemu ne biste mogli zaključiti da su snimljene početkom osamdesetih, u bivšoj državi kada su pravila igre u mnogočemu bila drugačija nego danas.

  

 

 

I dok znatiželjno proučavam fotografiju po fotografiju izrezanu iz tadašnjih modnih magazina, Loredana moje listanje prati pričom o svojim manekenskim danima potanko objašnjavajući okolnosti u kojima su snimljene. U tom se svijetu, kaže, nakon što je u rodnom Šibeniku završila gimnaziju i u Zagreb preselila radi studija, našla sasvim slučajno i ostala punih trinaest godina. Uz dašak neskrivene nostalgije koja struji njenim glasom prisjeća se vremena kada su stvari bile posve drugačije nego li danas. Tada, naime, nisu postojali castinzi kakve danas poznajemo, već je prva postava koju je činilo pet ili deset poznatih modela odrađivala sve kampanje i revije, same su se šminkale i sređivale frizure, bez čete stilista, frizera i njihovih asistenata, tržište je bilo šire, a od reklama su zarađivale poprilično dobro, s upisanim stažem u radne knjižice kao prave profesionalke.

 

„Ja sam bila zaštitno lice Standard konfekcije, ekskluzivan model, tada je Standard bio nešto poput današnjih concept storeova koji okupljaju domaće dizajnere na jednom mjestu“, pojašnjava Loredana.

 

 

„No, oduvijek sam bila nekako drugačija“, nastavlja. Tada još street style nije bio niti u povojima, a Loredanin je osebujni stil često prizivao škljocanje fotoaparata dok je prolazila gradskim ulicama. Već je, prisjeća se veselo, u gimnaziji počela prepravljati odjeću stvarajući kreacije u koje se željela odjenuti, ponukana čistim nedostatkom ponude u bivšoj državi. Sasvim logičnim slijedom, bez predumišljaja i suviše planiranja, upisala je studij dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu nakon čega je, na temeljima svog vlastitog stila, zajedno sa suprugom Brankom, u rodnom Šibeniku otvorila svoj prvi butik. Samo dvije godine kasnije, pronašla je za njega i zagrebačku adresu. Brand je dobio ime Charlie design, po slavnoj zvijezdi nijemog filma- Charliju Chaplinu, koji se na glumačkoj sceni održao od svojih dječačkih dana pa sve do duboke starosti. I Loredanin brand, koji je svojom pojavom izazvao pravi pravcati boom, a svojim prepoznatljivim modnim rukopisom ubrzo zadobio kultni status među modnom publikom, suvereno vlada domaćom scenom već gotovo tri desetljeća. I ne pokazuje naznake zaustavljanja. Štoviše. Loredana kaže da joj ideja i inspiracije baš nikada ne nedostaje. Svaka je kolekcija poput nekog novog početka, a tajna je u dosljednosti, u zadržavanju prepoznatljivosti, no opet uz unošenjeg nečeg svježeg i drugačijeg. I, jasno, uz osluškivanje publike bez koje, na koncu konca, niti jedan brand ne može.

 

 

Dosljednost je nešto što ne dolazi tek tako, ona se polako i strpljivo godinama gradi i raste zajedno s tobom. „Lako je napraviti jednu dobru kolekciju, no biti dobar godinama, to je već izazov,“ govori iskusna dizajnerica iz čijih bi riječi mladi dizajneri mogli mnogo toga naučiti, a kojima poručuje da ne srljaju u svaštarenje, pokušavajući jednom kolekcijom obuhvatiti sve niti inspiracije. No, ona ih beskompromisno podržava znajući koliko je vremena, truda i ustrajnosti potrebno za opstanak na tržištu koje danas nikoga ne štedi.

 

 

Oduvijek je Loredana bila vjerna sebi, i to je možda njezina najveća snaga. Moda se mijenjala, pa tako i njezin dizajn no njegov se izričaj uvijek mogao opisati istim riječima: nosiva avangarda ili, kako bi ona sama voljela reći, s pomakom u nešto drugačije, s pročišćenim linijama, multifunkcionalna, s naglaskom na formi, u monokromatskim nijansama, pretežito crna i bijela s ponekim izletom u vibrantnu nijansu. Nadahnuće je pronalazila u bezvremenskom dizajnu modne umjetnice Rei Kawakubo i njezinom Comme Des Garçons te u japanskim dizajnerskim magovima konstrukcije kao što je Yohji Yamamoto.

 

„Današnji dizajneri nisu svjesni koliko je nekada bilo teško inspirirati se. Dok je danas sve virtualno dostupno, nekoć si trebao potegnuti do Pariza da bi pogledao kakvi su modni trendovi“, ističe Loredana.

 

I sada, objedinjeni u sličnoj dizajnerskoj viziji, evidentno je da je svojevrsnu avangardnu estetiku, Loredana prenijela i na svog sina Tomislava koji iz kolekcije u kolekciju sve jače gradi modni rukopis svog branda Spirit by T.B., ne dopuštajući majci, kako kaže, da se previše upliće. No, sigurna sam kako je neprocjenjiva vrijednost imati takvu učiteljicu. Mnogo je ustrajnosti, volje, vremena, ali i talenta i vizije potrebno da se jedna priča pogurne na pučinu i ostane suvereno ploviti na valovima promjena gotovo tri desetljeća. Priča o dosljednosti i vjernosti sebi samome, bezvremenska je lekcija svim novim naraštajima koji traže svoje mjesto pod suncem, a koja baš nikad neće izići iz mode.