Marinu sam upoznala prije nekih šest godina, ne sjećam se više točno niti gdje niti zašto. Bilo je to vrijeme kada je ova mlada i nedvojbeno talentirana fotografkinja još početnički i vrlo entuzijastično škljocala svojim fotoaparatom, ali i tada je, kako se to kod nas kaže, “imala oko” i uvijek je, na neki poseban način, hvatala trenutke i emocije, zaustavljala vrijeme.
U međuvremenu je Marina Mche, kako ju zovu svi koji ju poznaju, spakirala svoje kovčege i odselila na studij u škotski Edinburgh gdje je četiri godine brusila zanat na sveučilištu Napier. Formalno obrazovanje, kaže, nije previše utjecalo na njezinu estetiku. Oduvijek su je, naime, privlačila lica, prostori, sjene i taj poseban odnos između nje i objekta koji ispuni fotografiju nekom posebnom energijom, koja kao da u oči fotografiranog useli neku sjetu, zabrinutost, toplinu ili povjerenje. Marina je u tom posebnom odnosu s fotografiranim objektom posebno sklona i anti portretima koji kod promatrača stvaraju dojam odsutnosti, bijega od kamere i tajnovitosti čime se ova fotografkinja poigrava u seriji fotografija Beyond Norms u kojem preispituje i “raspakirava” društvene norme duboko usađene u našoj svijesti. Djevojke ćelavih glava u fokusu su njezinih radova koje je predstavila na izložbi u Londonu u sklopu Free Range Shows, a fotografije preispituju pojam ženstvenosti i naša, od društva nametnuta pravila o nečem toliko banalnom kao što je kosa. No, ono u čemu je ova mlada i talentirana fotografkinja najbolja upravo su klasični crno-bijeli portreti koji se doimaju kao da datiraju iz vremena velikog Richarda Avedona kojem su omiljene bile upravo profinjene dame sa šeširima i zavodničkim pogledima. S fantastičnim, istančanim osjećajem za boju i kompoziciju, Marina stvara fotografske radove okovane magijom koji zadržavaju vašu pažnju i uvlače vas u priču dok u njih netremice buljite pitajući se zašto vas tako prokleto, magnetično privlače?
Nakon studija na zagrebačkom TTF-u odselila si u Edinburgh kako bi studirala fotografiju. Kako si se odlučila za takav korak? Što te potaknulo?
Pa razlog je zapravo vrlo jednostavan – u Hrvatskoj ne postoji preddiplomski studij fotografije. Na dramsku akademiju nisam primljena, ali me filmsko snimanje tada ionako nije niti zanimalo. Interes za modni dizajn sam razvila još kao dijete, pa je TTF zapravo samo bio neka vrsta prazne godine. Te sam dvije godine uz studij u Zagrebu, imala i gomilu fotografskih projekata. Dakle, fotografiju nikad nisam ostavila, štoviše, nesvjesno sam se pripremala za taj studij u Edinburghu, a to sam zapravo tek kasnije shvatila.
Premda si fotografirala i prije preseljenja u Škotsku, tvoj se stil toliko razvio tijekom posljednje četiri godine da je nemoguće ne zamijetiti razliku. Vjerujem kako je formalno obrazovanje na polju fotografije znatno tome doprinijelo, no što je najviše još utjecalo na tvoju estetiku?
Moram priznati da na faksu zapravo nisam naučila previše novih stvari što se tiče estetike. Budući da smo mogli koristiti 4 različita studija, puno sam vježbala sa studijskim svjetlom, pa sam, iz tehničkog aspekta tamo i napredovala. Uz studij sam naučila i puno o samoj industriji i imala sam priliku upoznati različite ljude, od stilista, urednika i dizajnera do kreativnih direktora. Ti svi ljudi su jednako utjecali na moj rad kao i novi mladi fotografi koje sam otkrila po dolasku u Britaniju- Harley Weir i Jack Davison, između ostalih. Ne mogu reći da sam svjesna da se moj stil uopće promijenio, ali isto tako mislim da ja kao autor tih fotografija ne mogu sama odrediti svoj stil- štoviše, ponekad mi se čini da ga ni nemam. (smijeh) Šalu na stranu, boje i oblici, simetrija i pozadina u kadru će uvijek biti prvo na što ću obratiti pažnju, bez obzira da li su u pitanju portreti, modna ili umjetnička fotografija. Volim akciju na fotkama, a na moj rad, što se inspiracije tiče, poprilično utječu i filmovi Wesa Andersona i Wima Wendersa.
Stanje na domaćem modnom polju poznajemo i znamo koliko je nepovoljno, a ponekad i vrlo zatvoreno za nova lica, no koliko je bilo teško izboriti se za poslove i snimanja dok si studirala u Škotskoj?
Mislim da tu nema puno razlike. Edinburgh je mali grad, svi sve znaju, krug fotografa je mali kao i u Zagrebu. Čini mi se da smo svi mi umjetnici koji težimo modnom svijetu, magazinima ili pak izložbama, u Edinburghu zapravo tražili (a većina ga je i pronašla) put za London, New York, Pariz ili Amsterdam. Tržište je malo kao i u Hrvatskoj, većinom su tu strani klijenti. Mogu reći da sam imala sreće na trećoj godini faksa kada sam uz studij počela snimati editorijale za Edinburgh Charity Fashion Show. Tu sam upoznala super ekipu, postali smo prijatelji i nastavili smo raditi još 2 godine, 2016. i 2017. uz revije, radili smo i editorijale s Topshopom kao glavnim sponzorom. Nakon toga sam snimila par dizajnerskih lookbookova. Nije lako, a konkurencija je velika.
Gledajući tvoje klasične crno-bijele portrete, nemoguće je ne zamijetiti sličnost s velikim Richardom Avedonom. Imaš li uzore čije fotografije posebno voliš, a koji su utjecali i na tvoj rad?
Istina, Avedon je bio jedan od mojih prvih fotografskih uzora. Klasična fotografija 20. stoljeća će uvijek ostati najveći izvor moje inspiracije. Ulični fotografi poput Williama Egglestona ili Roberta Cape inspiriraju me jednako kao i umjetnički fotografi kao što je Wolfgang Tillmans ili modni fotograf Guy Bourdin, opsjednut ženskim nogama. Volim i nove mlade fotografe, već sam ih spomenula – Jacka Davisona i Harley Weir. Na moj rad ne utječu samo fotografi, tu su filmovi, knjige pa čak i slike i crteži, iz svega toga se rađaju ideje.
Nedavno si izlagala svoje fotografije u Londonu u sklopu u sklopu Free Range Shows-a i dobila odlične kritike. Zašto si se odlučila upravo za fotografije djevojaka obrijanih glava? Koja je poruka iza te serije fotografija koja se našla na londonskoj izložbi?
Prošli mjesec, izlagala sam u Londonu s kolektivom s faksa. Moj projekt Beyond Norms prikazuje razvitak prihvaćanja zastarjelih socioloških i spolnih normi. Ćelava glava ovdje je samo “klišejasta” metafora za ta zastarjela pravila kao i rozo-plavi sladoled koji se topi. Individua odlučuje što je čini ili ne čini manje ženstvenom ili muževnom. Projekt je snimljen iz isključivo ženske perspektive. U (jako) kratkom istoimenom filmu, igra jakog sunčevog svjetla i sjene, kontrast interijer- eksterijer i bijeg kroz prozor, interpretacija su te promjene, odnosno socioloških prihvaćanja normi. Film se može pogledati na Vimeu.
Kakvi su planovi sada kad si se vratila iz Škotske? Na čemu radiš?
Trenutno sam u Komiži, punim baterije i planiram projekte. Razrađujem ideju za jednu izložbu, koja će, nadam se, biti otvorena u rujnu. Voljela bih snimiti kampanje i još editorijala, što za naše što za strane magazine i dizajnere. U planu mi je i snimanje par kratkih filmova, modnih i dokumentarnih. Počela sam raditi s više formata i vrsta kamera, jer za bilo kakve eksperimente tijekom studija, nisam imala vremena i nadam se da ću te eksperimentalne projekte moći izložiti.
Tina Lončar
Foto: Marina Mche
