Posljednjih godina povjerenje u industriju luksuza sve više blijedi. Velike modne kuće i dalje nastoje opravdati svoje nikad više cijene pričama o kvaliteti, poštivanju tradicije, ručnoj izradi i etičnosti, no pukotine u tim narativima sve su vidljivije. Tako su prošlogodišnje istrage proizvodnih lanaca Diora i Armanija otkrile šokantne radne uvjete u pojedinim njihovim tvornicama u Italiji, ali i nevjerojatno niske nabavne cijene torbica koje se u trgovinama prodaju po vrtoglavim cijenama. Nažalost, prestiž koji je nekoć nosila etiketa “made in Italy” nastavlja blijedjeti, jer gotovo identične prakse sada su otkrivene i u nekim od tvornica s kojima surađuje kuća Valentino.
Naime, prošlog je tjedna Milanski sud stavio pod sudsku upravu jedan segment tvrtke, Valentino Bags Lab Srl, zbog suradnje s dobavljačima koje se tereti za eksploataciju radnika. U sedam radioničkih pogona u kineskom vlasništvu u okolici Milana, radnici su spavali u tvornicama, radili bez dokumenata i bez zaštite, a strojevi su im bili prilagođeni za bržu, ali opasniju proizvodnju. Istraga je obuhvatila 67 radnika, uključujući devet koji su radili “na crno” i troje bez ikakvih dokumenata. Reuters piše kako je, temeljem izvješća o potrošnji struje, utvrđeno da se u tvornici radilo danju i noću, uključujući praznike, što prema tužiteljima potvrđuje postojanje poslovnog modela temeljenog na sustavnom izrabljivanju radne snage.
Talijanski tužitelji tvrde da je tvrtka propustila nadzirati svoje dobavljače, čime je omogućila poslovni model koji profit stavlja ispred zakonitih i sigurnih radnih uvjeta. Također, otkriveno je i da su spomenute tvornice proizvodile torbe s oznakom Valentino po cijenama od 35 do 75 eura, dok se iste u maloprodaji prodaju za 1900 do 2200 eura. Iako Valentino Bags Lab zasad nije pod kaznenom istragom, dobavljači uključeni u lanac proizvodnje jesu – zbog izrabljivanja radnika i zapošljavanja osoba bez potrebnih dozvola.
Milanski sud jasno je poručio da je ovdje riječ o primjeru ustaljene prakse koja ozbiljno potresa luksuzni sektor, u kojoj se izrada prepušta slabo reguliranim pogonima koji posluju na rubu zakona. Očito je da su talijanske vlasti sve odlučnije obračunati se s mračnim praksama koje potresaju luksuznu modu, i teško je ne postaviti pitanje jesu li giganti poput Armanija, Diora i Valentina tek “vrh ledenjaka”.
U svakom slučaju, ovaj val istraga trebao bi biti poziv na buđenje industriji te motivirati modne kuće na duboke interne reforme i preispitivanje svakog dijela proizvodnog lanca. Baš kao što su pioniri u inovacijama, dizajnu i inkluzivnosti, velike modne kuće trebale bi biti predvodnice i u transparentnosti. Nema više prostora za deklarativnu etičnost bez stvarne kontrole i nadzora, jer pitanje je vremena kada će neka naizgled nevažna i neimenovana tvornica puniti novinske stupce. U digitalno doba, informacije o uvjetima proizvodnje sve su dostupnije, a reputacijski udarci sve pogubniji. Potrošači više nisu pasivni promatrači – postavljaju pitanja, informiraju se, a situaciju pomno prate i investitori, koji ovakve PR katastrofe teško praštaju. ESG standardi – okolišno, društveno i korporativno upravljanje – postaju ključni kriterij za financijska ulaganja, pa se neetična proizvodnja lako može pokazati kao vrlo skupa nebriga.
Foto: Profimedia
