Postoji li prikladnije mjesto za susret s jednom od naših najcjenjenijih modnih kritičarki, Anom Lendvaj, od zagrebačke „Džamije“ koja je prije desetak dana postala domom sveobuhvatne izložbe o osamdesetim godinama prošlog stoljeća, a čiji modni postav potpisuje kao autorica?
Upravo je to nezaboravno razdoblje umjetničke povijesti, koje se proteže od smrti Josipa Broza Tita pa sve do „početka kraja“ i raspada bivše Jugoslavije, period koje oslikava ova interdisciplinarna izložba nastojeći, bez sjetnog jecanja za „dobrim starim danima“ prikazati sav sjaj i bijedu jedne epohe- dekade upisane na prašnjave stranice povijesti koju, pomalo fetišistički, volimo obožavati, optimistički naivno gledajući kroz ružičaste naočale bez kritičkog filtera.
No, bez obzira na to trezveno pristupanje hladnom glavom ponekad idealiziranoj i tabuiziranoj temi osamdesetih, i to tri desetljeća kasnije, malo je onih koji su svoju mladost proživjeli u osamdesetima, a danas ih, pri pogledu na postav izložbe, neće proći trnci pračeni naletom nostalgije. Koračajući hodnicima „Džamije“ duh vremena gotovo pa da se može opipati. Vinilne ploče novovalnih glazbenika, golišave naslovnice Starta, podsjetnik na izlaske u Kulušić, Palach i Zvečku, primjerci avangardnog modnog stvaralaštva – sve su to dokumenti jedne epohe u kojoj se na živoj kulturnoj sceni u žaru neporecivo plodnog stvaralaštva isprepliću strip, muzika, kazalište, film i moda.
Period je to domaće povijesti koji na umjetničkom planu reflektira globalne ideje istovremeno odražavajući i svu kompleksnost lokalne društvene situacije. Upravo je to bilo vrijeme kada je Ana Lendvaj, kao mlada novinarka Večernjaka s diplomom komparativne književnosti u ruci, a svjedočeći živim kulturnim tokovima, nastojala u domaće medije pogurati teme o umjetničkoj praksi, a samim time i vrlo avangardnoj i naprednoj modnoj sceni. „Pa barem pet crtica,“ govori Lendvaj smiješeći se i pokazujući pritom prstima koliko je prostora tražila urednika da joj ustupi kad je počela člancima pokrivati teme s polja kulture.
O modi su tada u medijima, većinom, pisali likovni kritičari i povjesničari umjetnosti, a vrlo se brzo počelo pisati temeljito i opširno, obzirom da je plodnost u sferi kulture osamdesetih bilo nemoguće ignorirati. I dok, s noge na nogu, lagano šetamo šumom izložaka domaćih modnih ostvarenja osamdesetih, Ana Lendvaj, poput hodajuće enciklopedije, svaki pojedini komad prati detaljnom pričom o dizajneru koji iza njega stoji i gdje je komad kojem se sada divimo bio prvi puta prikazan publici. Mainstream u modi ostavili smo posve po strani obzirom da se on prvenstveno vrti oko shopping odlazaka u Trst i šarenih pletiva iz Benettona. No, bez obzira na političku situaciju u Jugoslaviji, mladi su osamdesetih odrastajući u eri punka i postpunka, periodu svojevrsne liberalizacije, dobili neki posve novi identitet, izgledajući pritom kao „samo svoji modni izlošci“. „Mi nismo bili iza željezne zavjese u smislu kulture. Bili smo iza baršunaste zavjese,“ govori Lendvaj te nastavlja pojašnjavajući: „Živjeli smo u režimu takozvanog glam socijalizma radi čega smo bili otvoreniji svijetu, a i samim se time kreativnost mnogo jače aktivirala.“
Osamdesetih godina na scenu je stupila, naime, čitava plejada dizajnera kojih se ne bi posramila niti jedna modna metropola. Sukladno s pjevačkom karijerom u grupi Trotakt projekt, Matija Vuica započela je i kreirati odjevne komade za sebe i svoj novovalni band, svilu je kupovala u Beogradu, a od starih zavjesa i haljina načinjenih od brokata stvarala je nove kreacije. Svoju prvu kolekciju predstavila je na reviji u Kulušiću 1981. Rudinsky, koji je sam sebe zvao šnajderom, već je tada spajao modu i sport, Vesna Muhić prigrlila je minimalizam, a često su je nazivali i našom Jil Sander. Rikard Gumzej već je osamdesetih u svoje komade asimetričnih, lepezastih formi odijevao poznate filmske i TV zvijezde. Davor Klarić izrađivao je kreacije od crnog tila, vreća za smeće i plastike odijevajući muške manekene u prozirne topove, a oko realizacije dizajnerske ideje od rabljenih materijala vrtio se i njegov kultni modni program- „Hrelić pret-a-porter“. Modni programi osamdesetih su godina izrastali po zagrebačkim kvartovima poput gljiva nakon kiše.
Revije su se pred očima zainteresirane publike odvijale predstavljene u sklopu interdisciplinarnih izložbi ili pak tribina u klubovima poput Kulušića, Lapidarija i Palacha, u galerijama, kazalištima ili kulturnim centrima. Modnu scenu podržavala je Galerija SC, a u MM-centru Ladislav Galeta pokreće program „Modni kazetofon, izgled ili stil“. Sanja Muzaferija čitavu je priču na živahnoj regionalnoj sceni osamdesetih zaokružila pojmom „modne avangarde“, a pod tim je nazivom ostala obilježena sve do danas dok, gotovo tri desetljeća kasnije, šetamo među izlošcima prisječajući se epohe koja će još dugo, koliko god je kritički nastojali osporiti, ostati zapamćena kao živopisna, plodna i, prije svega, nedvojbeno napredna. Čast je dobiti taj uvid od Ane Lendvaj, osobe koja je svjedočila, gradila se i bila dijelom kulturne scene u epohi kojoj ćemo se svi uvijek voljeti diviti.
Foto: Jure Perišić
