U listopadu 2015. sjedio sam na reviji talijanske modne kuće Valentino povodom prikazivanja kolekcije za proljeće/ ljeto 2016. Ako pratite revije već od New Yorka onda ste do Pariza prilično iscrpljeni količinom odjeće koju ste vidjeli. Sjećam se da sam jednom prilikom zaspao na reviji Chloe, a probudila me kolegica pri samom kraju.
Tolika je otprilike razina koncentracije koju izgubite nakon četiri tjedna revija. Čak i u slučaju velikih dizajnera kada je interes za kolekciju značajan dogodi se da propustite važan trenutak revije ili pak sve to uzmete zdravo za gotovo. Prikazana Valentino kolekcije bila je izuzetno dobra. Inspiracija su bili razni elementi iz afričkih plemena, a dvije glavne riječi kojima su dizajneri Maria Grazia Chiuri i Pierpaolo Piccoli opisali kolekciju bili su “primitivna” i “divlja”. Bila je to oda Africi u Valentino režiji. Niti ja niti nitko oko mene tada nismo primijetili da smo zapravo svjedočili još jednom neugodnom modnom apsurdu.
Naime, u kolekciji posvećenoj Africi i njenim drevnim plemenima hodalo je ukupno 90 modela od kojih je bilo samo 10 crnih modela. Da apsurd bude veći od tih 10 djevojaka njih pet bilo je izrazito svijetle crne puti. Uz sve to valja spomenuti kako je kampanja snimljena u Keniji, a naravno da su u njoj prevladavali “bijeli” modeli. Skandal kratkog vijeka nastao je tek kada je nekoliko ozbiljnih medija, poput Huffington Posta, istaknulo što se zapravo dogodilo. Cijela situacija bila je toliko iracionalna, diskriminirajuća i bezobzirna da ju mi modni djelatnici nismo ni primijetili. To dovoljno govori o našem stanju uma kada je riječ o prisutnosti crnih ili pak azijskih modela u modi.
Casting direktori za revije po receptu ubacuju maksimalno sedam do osam crnih modela i tri, četiri djevojke iz Azija kako bi “popunili kvotu”. To ne rade zato sto žele već zato sto moraju da bi dizajner poslije govorio o “različitosti” djevojaka na reviji. Cijeli sistem je zapravo žalostan. Očekivano je da moda diskriminira na temelju fizičkog izgleda, novca ili pak društvenog statusa, ali diskriminacija po pitanju boje kože u vremenu u kojem danas živimo jednostavno je sramotna. Pioniri kao sto su pokojna Franca Sozzani pokušali su pomaknuti granice mode pa je tako talijanski Vogue 2008. objavio kultni “Black Issue” ispunjen isključivo crnim modelima. To izdanje Voguea bilo je toliko poželjno da su ga printali čak tri puta da bi zadovoljili publiku, a danas se na eBayu prodaje po cijeni od 150 do nevjerojatnih 2.500 američkih dolara. Mislite da je modni svijet ista naučio od tog revolucijskog fenomena? Očito ne. Jer u modi vrijede ustaljena snobovska pravila kojih se najmoćniji igrači nisu željeli riješiti. Sve do sada.
Rujanska izdanja modnih magazina ultimativna su izjava u svijetu odjeće i modnih dodataka. Nije slučajnost da je Anna Wintour inzistirala da R.J. Cutler snimi dokumentarac “The September Issue”. Proslavljeni redatelj je inicijalno pristupio Wintour u želji da napravi priču o Met Gali, ali mudra Anna znala je bolje. Dakle rujansko izdanje svojevrsni je “vrh vrhova” po pitanju važnosti naslovnica. Po prvi put u povijesti mode tim rujanskim izdanjima danas napokon dominiraju veličanstvene pjevačice i glumice koji svoju Afriku ponosno nose u krvi. Beyonce je na naslovnici američkog Voguea koju je snimio mladi afroamerički fotograf Tyler Mitchell, Rihanna je na britanskoj verziji pod dirigentskom palicom Edwarda Enninfula. Komercijalnije modne magazine krase Tiffany Haddish za američki Glamour i Zendaya za američki Marie Claire dok su isključivo modni, niche magazini kao sto su Love i W izabrali Naomi Campbell i Adwoa Aboah odnosno Letitu Wright za svoje junakinje. Slijede ih Porter, britanski i kanadski Elle, The Hollywood Reporter i Vogue Arabia s Nicki Minaj. Politički i društveno angažirani mediji pišu mnogobrojne članke o “novom trenutku” svjetske mode te pomno analiziraju pojavu koja je do prije nekoliko godina bila gotovo nezamisliva.
Sto se dogodilo s modnim svijetom? Da li su se svi urednici i izdavači preko noći osvijestili? Da li su upoznali moralnu odgovornost koju posjeduju ali s kojom nespretno mlataraju? Ništa od navedenog. Jedino sto su napokon shvatili je da su se vrijeme i mjesto u kojem moda danas diše radikalno promijenili. Tu promjenu izazvale su dvije nove generacije: Y generacija odnosno milenijalci o kojima toliko pišemo, ali i Z generacija čiji su pripadnici svoje svijetlo dana ugledali početkom novog milenija. Te dvije generacije danas drmaju svijetom. Akcijski film prepun afroameričkih glumaca “Black Panther” doslovno je srušio box office sa zaradom od preko milijardu dolara diljem svijeta. Pozitivne kritike filmskog svijeta pljuštale su sa svih strana. Trenutno svijet trese groznica filma “Crazy Rich Asians” koji je dramatično iznenadio svojom popularnošću dok su njegove zvijezde postale prvaci crvenog tepiha kada je riječ o fenomenalnim modnim kombinacijama.
Moda upija film vise nego sto film upija modu, ali tu je isto tako nezaobilazna moć društvenih mreža. Uzmite za primjer najpoznatije glumice svijeta koje su od 90-ih nadalje redovito vladale naslovnicama najvažnijih magazina. Nicole Kidman i Julia Roberts primjer su najboljeg što Hollywood nudi ili je pak nudio. Samo se Kidman na naslovnici američkog Voguea pojavila osam puta. Tko može zaboraviti Vogue iz svibnja 2004. kada ju je snimio veliki Irving Penn? Nitko ne može osporiti talent i važnost briljantne oskarovke Kidman, ali za nove generacije Nicole Kidman nije relevantna. Bas kao što im nisu relevantne Julia Roberts ili Charlize Theron. Kidman na Instagramu prati 1.7 milijuna, Roberts ima 1.3 milijuna dok Charlize najbolje stoji među njima sa 3.6 milijuna pratitelja.
Iako ova zlatna trojka nije pretjerano aktivna na svima omiljenom Instagramu ipak očekujete da će ih u nadi novih postova pratiti izrazito veći broj ljudi. No to nije slučaj. S druge strane legendarnu Madonnu koja je itekako aktivna na Instagramu danas prati 11.8 milijuna vlasnika profila. Istu tu Madonnu koja je najlegendarnija živuća glazbenica svih vremena. Tko su prave zvijezde Instagrama? Beyonce broji 117 milijuna, Rihanna 64.3 milijuna, Zendaya 52.2 milijuna dok Nicki Minaj samouvjereno drži brojku od 90.6 milijuna. A sto je tek s najnovijom generacijom glazbenika? Mladu Selenu Gomez prati 141 milijun dok Ariana Grande ima 125 milijuna obožavatelja. Matematika je jasna. Instagram je uz ostale društvene mreže kompas koji urednici i izdavači danas koriste. Zvijezde te društvene mreže znaju da moraju komunicirati s novom generacijom pa koriste razne trikova kojima dodatno pojačavaju svoj utjecaj.
Na Instagramu se ekskluzivno najavljuju novi glazbeni spotovi ili pak backstage fotografije, tamo isto tako možete vidjeti privatne trenutke svojih omiljenih zvijezda koji isto tako objavljuju društveno angažirane postove o brojnim pitanjima koja danas muče svijeta. Ne drže svi oni svoje milijune fanova u džepu tek na temelju magične slave već se trude redovito komunicirati s klincima koji bez mobitela ne idu ni pod tuš. Sve ih to čini relevantnima i daje im pravo da propovijedaju i vode nove generacije i time mijenjaju filmski, modni i društveni pejzaž koji je nekad dominirao kako Hollywoodom tako modnim prijestolnicama. Te nove generacije ne poznaju toksičnu dozu snobizma i diskriminacije kojom je moda dugo bila obavijena. I upravo tu leži optimizam na temelju kojeg svi moramo biti sretni da doživljavamo sve ove promjene koje se javljaju. A moda? Moda će preživjeti jer ima više života od mačke. Jedini problem je što nikad neće priznati svoje pogreške.
Foto: Getty Images, imdb, Instagram
