Sjedimo u prepunoj kavani na Kvatriću. I dok se niz prozore slijeva dosadna zagrebačka kiša koja nas već danima uvjerava kako je u grad prebrzo dojurila jesen, žamor podnevnih kavopija ometa nam razgovor koji bi inače curio možda i previše prirodno. I što vrijeme više protječe tako mi sve češće, posve nepozvana, u misli doluta jedna neobična analogija. Život ponekad zbilja piše romane. Piše on i pomalo nerealne filmske scenarije i patetičnu poeziju pa i srcedrapateljne dramske komade.
No, dok zadivljeno poput klinke, slušam priče svoje sugovornice, sve mi se više čini prikladnim usporediti život s modnom pistom. Prikladno, mislim si, obzirom da nasuprot meni sjedi naša najdugovječnija manekenka s poprilično šarenom životnom pričom. Ponekad ti daju dva broja prevelike cipele. Snađi se, manjih nema. Ponekad nekom pametnjakoviću padne na pamet da pistu pospe materijalom neprikladnim za koračanje- balansiraj. Ponekad se čak i posklizneš, ali nema veze ako ustaneš i, uz smiješak, mahneš publici. Ponekad ti daju najljepšu moguću haljinu, a ponekad na sebi nosiš 30 kilograma plastike koja glumi avangardu. Kako bilo, baš se uvijek ponašaš kao da imaš najljepšu haljinu koja je ikad sašivena. “Moda je zanat”, objašnjava mi sa staloženim smiješkom Zvončica Vucković. Njezine dogodovštine s piste, a bome i one izvan nje, sasvim lako ispisale bi stranice nekog uzbudljivog romana.
“Počnimo od početka,” započinjem razgovor pomalo školski dok nervozno pušim cigaretu za cigaretom te nadodajem kako s riječju “početak” mislim na onaj modni. “Trebala sam biti balerina,” započinje Zvončica te nastavlja: “Plesala sam u HNK-u baletne predstave kao što je primjerice Labuđe jezero”. No, kako to obično biva, rijetko se kome ispune dječja maštanja. U godinu se dana puberteta iznenada i vidno protegnula, objašnjava nesuđena balerina, te je, kako kaže, iz gracioznog i sitnog postala “džinovski labud”. Pomalo neprikladno građena za ples na špicama i daskama koje život znače. I dok je visina za balet bila nedostatak, za manekenstvo je bila prednost, a u njega je Zvončica uplesala sasvim slučajno. Doslovno. Jednog je dana posjetila svoju prijateljicu Miru Ličinu koja je radila u poznatom zagrebačkom butiku “Nataša”, inače u vlasništvu bračnog para Muhić. Prijateljica je Zvonu nakratko ostavila samu za pultom butika kako bi skoknula kupiti kavu, a baš je u tom trenutku u trgovinu ušao Drago Muhić. Iznenađen što za pultom vidi nepoznatu djevojku, koja je usto još i vrlo veselo plesala na muziku koja je svirala u dućanu, gospodin se odlučio nakratko pretvarati da je samo običan kupac, a Zvončica mu je pokazala odjeću na vješalicama.
Oduševljen Zvoninim “nastupom”, zaraznom energijom i vrlo posebnim, ona bi rekla “špičastim” izgledom, Drago Muhić je iskoristio je svoja modna poznanstva i poslao nesuđenu balerinu u modnu agenciju UMAH kod cijenjene no neumoljive agentice Regine Jeger. Ispočetka, ne osobito oduševljena štrkljavom i visokom te nenašminkanom Zvončicom, Regina joj je ipak odlučila dati šansu. Bacila ju je u vatru već na prvoj obrtničkoj reviji zadavši joj da korača pistom Kristalne dvorane u Esplanadi. “Pokazala mi je Jasnu Mihalinec i rekla – Samo gledaj nju i hodaj kao ona!” prisjeća se Zvončica. I tako je, sa istreniranim osjećajem za scenski nastup, iskoračila na pistu i odhodala vješto kao Jasna. Bili su to novački koraci zagrebačkom pistom koje je upisala kao one koji će označiti početak duge i plodne karijere u modi koja joj ni danas, četrdeset godina kasnije, još nije dosadila.
Revija Borisa Banovića na BIPA FASHION.HR-uIdući veliki korak mlada Zvončica nije trebala dugo čekati. Zahvaljujući svom nespecifičnom izgledu zapela je za oko danskom fotografu Gunnaru Larsonu koji je bio prepoznat po svojim mračnim, surealnim, crno bijelim fotografijama. Upravo joj je on otvorio vrata velike modne prijestolnice: Pariza. Odjednom se našla “poput ribice usred ogromnog oceana”, no pariški je život bio lagodniji od onoga što je uslijedilo, većinom zato što su djevojke stanovale kod Larsona koji je imao poprilično striktna pravila. Nažalost, niti jedna fotografija iz objektiva kultnog fotografa nije ostala u Zvončičinoj arhivi jer je to bilo vrijeme kada modeli nisu posjedovali book-ove s kojima bi odlazili na castinge. “Ja sam imala book samo zato što je moja majka izrezivala članke iz novina i spremala ih na sigurno,” govori Zvončica zadovoljno se smiješeći.
Put ju je iz Pariza odveo u Italiju gdje je modni svijet bio sve samo ne bajka. Ponekad bi prošli tjedni samo na jednom cappuccinu dnevno, a ponekad bi danima zaredom spavala u automobilu čekajući posao koji bi platio stan i hranu. No mlada je Zvončica, na čijem su imenu stranci lomili jezike, sanjala da se jednom dočepa osvijetljenih ulica New Yorka. To joj se i ostvarilo, kao uostalom većina onoga što je zamislila. Doduše, ne onako lako kako je ona željela. “U bivšoj je Jugoslaviji bilo teško putovati, a kamo li dobiti vizu za zemlju kao što je Amerika,” prepričava Zvona te dodaje kako “su je na granici za Italijom čak dva puta svukli do gola jer su pravila na granicama bila mnogo stroža nego danas”.
Međutim, do žarko željenog New Yorka došla je Zvončica okolnim putem. Na jednom je milanskom partyju upoznala dečka iz Montreala koji je radio u Vladi. On je iskoristio svoj utjecaj te se Zvončica tako dočepala Kanade. Nije to bila Amerika, no bila je korak bliže. Nakon nekoliko mjeseci radna viza je istekla, a ona je željela još malo ostati u Montrealu pa je s tim istim dečkom, koji je inače bio homoseksualac, sklopila dogovor da se lažno vjenčaju. Njemu je brak bio paravan na službenim domjencima, a ona je bila korak nadomak Amerike. Velike Jabuke se naša manekenka konačno dočepala sredinom osamdesetih, a sada priznaje kako su joj te tri, četiri njujorške godine ostale u najljepšem sjećanju od čitavog svijeta kojim se godinama skitala. Što zbog silne želje koju je za tim velegradom gajila odmalena, što zbog toga što je to bio period ludog partijanja, plodne glazbene, kulturne i umjetničke scene te živahnog društvenog života. “Bila sam dovoljno mlada da uživam, a dovoljno stara da bih to znala cijeniti,” rekla mi je Zvončica za svoje njujorške dane. Partijalo se tada posvuda, u nenadano skvotiranim garažama, u penthouseima na krovovima zgrada i, naravno, u kultnom Studiju 54 za koji Zvončica kaže kako je bio dekadentni epicentar zabave njujorške kreme koja je tamo provodila dane zabavljajući se bez ikakve zadrške. Na nekim je od takvih partyja Zvončica upoznala ljude poput Andyja Warhola i Grace Jones s kojom je jednom prilikom cijelu noć čavrljala, a ostala joj je u sjećanju kao sitna osoba dubokog glasa.
Zvončica Vucković na BIPA FASHION.HR-u Zvončica se vratila u Italiju po kojoj se selila zajedno s modom – kako se visoka moda preselila u Rim, a pret-a-porter u Milano, tako se seljakala i ona sanjajući o tome da jednog dana u Firenzi kupi kuću s predivnim pogledom koju će dijeliti sa svojom obitelji te kako u vrtu imati konje, pse i mačke. U Firenzi je, ostvarenih snova, provela nešto više od dva desetljeća. Sve je te godine, uz pauzu kada se posvetila kćerima, provela neumorno radeći na modnim pistama i pred kamerama. Sa suprugom je imala trgovine s cipelama i torbicama u Pragu, Brnu i Bratislavi te jedno vrijeme radila kao agent buyer. Moda je cijelo vrijeme ispisivala stranice njezine životne priče
Može se pohvaliti kako je u svoj dugi radni staž upisala suradnje sa svjetskim imenima poput Moschina i Jean Paul Gaultiera koji su joj se najviše urezali u pamćenje i čije modno stvaralaštvo posebno cijeni. I dok je brojne kolegice s kojima je na početku koračala pistama odavno otpratila u mirovinu, Zvončica Vucković koju su mediji “prekrstili u Vučković”, nije stala raditi niti kada joj je kosa poprimila sijede nijanse. Dapače, hrvatskoj Carmen dell’Orefice, na koju nevjerojatno podsjeća, upečatljiva je bijela kosa postala zaštitnim znakom zbog kojeg su je modni brendovi nastavili kontaktirati kako bi bila zaštitno lice njihovih kampanja. Neobjašnjivo privlačne karizme, zaraznog osmijeha i stava koji osvaja na prvu te životnog iskustva stečenog po čitavom svijetu, posve je jasno zašto Zvončicu ne puštaju da se odmakne od foto objektiva. Ona jednostavno zrači nečim što mlade djevojke nemaju. “I ako će me netko htjeti i sa sedamdeset, rado ću prihvatiti posao,” zaključuje Zvončica. I radi toga nam je neopisivo drago.
Tina Lončar
Foto: Jure Perišić, Mateja Vrčković, Sever Zolak, privatni album
