Vidjela sam ciljnu liniju i nalet adrenalina mi se iz pete počeo dizati prema vratu. Pomislila sam to je to, konačno cilj. Sekundu poslije moje intruzivne misli su pomahnitale i pomislila sam da je sad gotovo, povratit ću na samom cilju k’o neka luđakinja. Ali nisam. Prošla sam ciljnu liniju. Moj prvi zagrebački noćni cener, moja prva utrka od 10 km!
Pogledom sam tražila najbolju grupu cura ikad, moje supatnice i najzabavniju grupnu potporu iz škole trčanja. Gdje su, jesmo li sve stigle u jednom komadu, jesmo li uspjele? I jesmo! Iako smo se zezale da smo tu radi banane, rasturile smo Cener! Sve smo napravile bolji rezultat nego smo planirale, sve smo završile, nije bilo odustajanja. Zajedno smo krenule i iako smo se raspršile tijekom utrke, zajedno smo proslavile na cilju. Ponosna sam na nas do neba.
A kako je to izgledalo prije i tijekom utrke? Pa ne baš najbolje. Cijeli dan sam bila u nekom bunilu.
Luđački presing koji sam si uspjela nabiti bio je nevjerojatan. Umjesto da odem na utrku i zabavim se, ja sam se fokusirala na mogu li to uopće izvesti u sat vremena i 15 min koliko je vremensko ograničenje utrke. Jesam li posljednja dva, tri dana unijela dovoljno ugljikohidrata (od sad mrzim tjesteninu i ako je ne vidim sljedećih 6 mjeseci neće mi faliti), jesam li popila dovoljno tekućine, jesam li odmorila, jesam li po tisućiti put ostala kod kuće umjesto otišla na cugu s društvom jer ne znam reći ne koktelu? Odgovor na sve je da, spremna sam, ali tada je taj da bio nečujan.
Nakon skoro osam mjeseci škole trčanja, pametno razrađenih i odrađenih treninga, kukanja i zanovijetanja, genijalnih cura iz grupe, nevjerojatno strpljivog i tolerantnog trenera, ja sam svejedno šizila. A bez veze.
U cijelom tom ludilu prije utrke i sumnje u svoje sposobnosti nekako sam se dokopala prošlog članka na portalu, mog dnevnika trčanja. I to me smirilo jer koliko sam zapravo napredovala! Pa prije nekoliko mjeseci bilo mi je nemoguće istrčati 20 minuta u komadu, a sada sam se spremala trčati 10 km u malo više od sat vremena. Ali unatoč svim pripremama, uspjela sam se poskliznuti i na jedan dan sam zaboravila ono najvažnije – ići stepenicu po stepenicu. Obuzdati očekivanja i prestati si nametati da odmah moram biti uspješan trkač ili išta drugo u životu.
Očito su mi trebale krize i sumnje, tjeranje na izlazak iz svoje zone komfora i time pomicanje vlastitih granica da bi konačno doživjela to što svi trkači spominju – borbu sa samim sobom. Pomicanje granica nije lako, kao što sam osjetila, ali je najnormalnija stvar na svijetu, jer to možemo, moramo napraviti. Bez toga nema rasta, a disciplina koju sam naučila u školi trčanja i ustrajnost iliti taj moj dišpet koji imam (jer neće meni nitko govoriti što ja mogu ili ne mogu, pa ni ja sama sebi), su glavni alati koji su me izvukli i zbog kojih sam prevalila tu blokadu i euforično uletjela u cilj.
Tko je tu na kraju lud? Mislim da sam ja. Posebno kad se sjetim da sam pristala trčati polumaraton s prijateljicom iz škole trčanja. Uhvatila me nespremnu i u post-trkačkoj euforiji, nemam drugog objašnjenja. Ali kako sam i u prošlom dnevniku trčanja rekla, kad sam već pristala, idem. I ovaj put stepenicu po stepenicu. Bez prevelikih očekivanja, ali s pomicanjem vlastitih granica. Opet. Ovaj put možda spremnija. Vidjet ćemo.
P. S. I da, još uvijek nisam doživjela prosvjetljenje i nisam otkrila smisao života zbog trčanja. Usput, može li mi netko savjetovati kako da prijateljima objasnim da petkom ipak nećemo moći na cuge jer imam trening subotom ujutro?
Foto i tekst: Ana Mirko
