Anina priča je jedna od onih koja inspirira i potiče. Možda se na prvu ne čini kao da je riječ o velikom životnom zaokretu, ali razmislite li trenutak duže shvatit ćete da je to upravo takav zaokret. Ana je Zagrepčanka, bivša novinarka, danas accountica u agenciji i žena čiji osmijeh je spreman porušiti najveće barijere i neslaganja među ljudima. Sa 40 godina je po prvi puta upisala školu trčanja u Maksimiru. Za neke sitnica, za nju odluka koja ju je pokrenula, pomogla joj da se riješi nekih strahova, anksioznosti, i da ponovno diše i vjeruje u sebe.
Iako se tijekom života bavila različitim sportovima, nekima duže, nekima kraće, trčanje nije bilo na tom popisu. Zapravo, smatrala ga je ubitačno dosadnim. Danas trenira tri puta tjedno i ustrajna je u tome već nekoliko mjeseci. Tako se rješava stresa, anksioznosti, duboko diše, čisti glavu od nepotrebnih misli i iako joj je to još teško priznati – stvarno uživa. Ovo je njezina priča o sitnicama koje doista mijenjaju život, njezin dnevnik trčanja.
Od malih nogu baka mi je uvijek govorila da ne trčim. Ni za tramvajima, ni za frajerima jer uvijek dođe drugi. I većinu života sam se toga držala. Sve do jedne večeri prije skoro tri mjeseca. Ni sama ne znam što se dogodilo, scrollala sam po Instagramu i naletjela na objavu škole trčanja da kreću upisi nove grupe. I samo se dogodilo. Prijavila sam se, platila članarinu i to je bilo to. Drugo jutro sam su me notifikacije na mobitelu podsjetile što sam napravila i prvo što sam pomislila da ove moje impulzivne odluke od kojih odustanem za tjedan dana više nemaju nikakvog smisla. Ali kad sam već platila, mogla bi se bar pojaviti prvi put.
Posljednji put sam se ozbiljno bavila sportom prije desetak godina, ako ne i više, zadnjih pet se borim s inzulinskom rezistencijom, a preddijabetes mi dahće za vratom. Trčanje mi nikad nije padalo na pamet kao rekreacija jer mi se činilo dosadnim, ubitačno dosadnim. A i najčešće nisam baš htjela biti sama sa svojim mislima.
Posebno ne zadnjih nekoliko godina. Nezadovoljstvo, strah od budućnosti, bol zbog gubitka partnera, anksioznost… Lakše je zaokupiti se nekim nebitnim stvarima poput kupovine odjeće koju ne nosim, manijakalnim pospremanjem stana i zatrpavanjem u posao. I tako sam stigla na prvi trening u Maksimiru. Vani je bilo hladno, imala sam neke stare tenisice za koje mi nije bilo žao uništiti ih po lokvama i blatu, većinu vremena odmjeravala sam ekipu oko sebe da shvatim pripadam li uopće ovdje, uklapam li se.
Najčudnije mi je bilo što nitko ni s kim nije komunicirao. Sve je to učvrstilo moje uvjerenje da su trkači malo čudaci i da meni ovo sigurno ne treba u životu. Malo je reći da nisam mogla istrčati punu minutu. Treneru nije bilo jasno kako, meni jest. Nemam kondicije i imam višak kila. Ono što navodno imam je dobru tehniku trčanja, što god to značilo. Nakon borbe za zrak tijekom tih ukupno 12 minuta trčanja (minuta trčanja, minuta hodanja i tako 12 puta) gdje sam mislila da sam gotova, moje mišljenje o trčanju nije se promijenilo. Nisam doživjela prosvjetljenje i nisam otkrila smisao života, samo me sve boljelo. I sutradan još više.
Ipak, nakon dva dana došla sam na drugi trening, pa na treći i četvrti. Tu i tamo sam neki propustila, ali i dalje dolazim. Počela sam privatne obveze organizirati oko treninga koji su tri puta tjedno. Prvi put nakon dugo vremena, tih sat vremena mira koje provedem boreći se s uzbrdicama, nizbrdicama, blatom i kišom, a sada i sparinom i dosadnim vrućinama mi je postalo prevažno da bih ih olako otkazivala. Prijateljima još uvijek nije jasno zašto mi treba škola trčanja jer trčati mogu i sama, ali doista ne mogu. Škola je tu s razlogom. U istom si sosu kao i drugi polaznici, međusobno se podupiremo, žalimo i trčimo. Da, sada komuniciramo. Neki od polaznika imaju cilj istrčati 10 km, moj cilj je i dalje skromniji – želim samo doći na trening. Trči se na minute, ne na kilometre, pa je i to ohrabrujuće jer zvuči izvedivo. Osim kad saznaš da sljedeći trening trčiš 14 minuta u komadu, pa opet razmišljaš treba li ti to u životu. Ne, nije mi lako, ne mršavim (nažalost), najčešće dolazim na trening direktno s posla gladna i umorna, ali ne odustajem. Možda neću istrčati 30 minuta u komadu, ali hoću 20. I to je puno više nego što sam mogla na početku. Nego što sam mogla ikada.
Čini mi se da, što mi je teže i što više grintam, sve više postajem ja. Ona ja koja sam bila mentalno prije nego se cijeli svijet razrušio oko mene nakon smrti partnera. Prije tjedan dana sam istrčala i svoju prvu utrku. Ja na utrci. I to pet kilometara! Iako je mnogima to kratka utrka koju će istrčati za 20 minuta, u mojoj glavi to je ravno maratonu. Da mi je netko rekao prije tri mjeseca da ću trčati utrku mislila bih da je lud. Dugo na sebe nisam bila ponosna. To što sad jesam je isto ohrabrujuće. Budi mi nadu da ću ipak biti OK, samo da ne odustanem. Nadam se da neću. Uzdam se u onaj dalmatinski dišpet koji je negdje u tragovima mog DNA. Cilj mi je još uvijek isti – doći na trening. Možda je to i poanta, ići stepenicu po stepenicu. Obuzdati očekivanja i prestati si nametati da odmah moramo biti uspješni trkači ili išta drugo u životu. Dok god svaki put istrčim minutu duže od prethodnog treninga, mislim da je to napredak.
Trčim i dalje.
Foto i tekst: Ana Mirko
