Voditeljica i novinarka Nevena Rendeli u trčanje se zaljubila prije dvije i pol godine i od tada se redovno bavi ovom zdravom aktivnošću na koju se navukla. Do sada je otrčala zavidan broj polumaratona, a potajno se nada da će uskoro istrčati i jedan maraton.
“Kad sam prije dvije i pol godine počela trčati, u Hrvatskoj su trčali samo bivši sportaši i stranci, a vidjeti nekoga kako svakodnevno joggira bilo je ravno spuštanju vanzemaljaca na Zemlju. Da se razumijemo, uvijek sam se bavila nekim sportom, od košarke preko tenisa, od jazz dancea do joge, ali nikada me ništa od toga nije zadržalo duže od pola godine, nikada me nešto nije toliko psihofizički zainteresiralo da bih radije išla na trening nego gledala filmove na kauču. Ljude koji trče izgledali su i kao oni s viškom vremena, a najglasnija sam bila kad je trebalo uzviknuti: „Mogu sve, ali trčati stvarno ne mogu!“. Čuli ste to više puta, zar ne? E, pa, svi mogu trčati, bez iznimke, jer posve je svejedno koliko vremena imate, čime se inače u životu bavite, kakve ste fizičke spreme ili koliko godina imate“, naglašava Nevena.
Protrči život
Kaže kako zaista ima nešto u želji koja te toliko obuzme da ti trčanje postane poput disanja. Priznaje da je ponekad teško, ali mora se. Prvi put kad je shvatila da mora trčati bilo je već kasno za neko racionalno promišljanje što se dogodilo, ali trening na Savskom nasipu nije propuštala, a želja za biti bržom, boljom i jačom već je bila utkana u njen DNA.
“Počela sam trčati kad sam se našla u životnoj fazi koju zovemo bezizlaznom. Znate ono, kad vam se čini da koji god potez povučete, kojim god smjerom krenete, morat ćete srušiti kulu od karata. U tom sam trenutku bila oduzeta. Nisam sam se mogla pomaknuti s mjesta, nisam znala kako prekinuti niz loših događaja koji su me napadali sa svih strana i tada sam mogla samo poslušati najbolji savjet koji mi je prijateljica dala: „Ništa nećeš promijeniti ako se ne pokreneš s mjesta, pusti život da se odvija, a ti ga onda protrči!“. O da, znam da zvuči kao neka jeftina self help literatura ali moja priča je bila takva“, priznaje Nevena.
Zadovoljstvo pretrčanim kilometrima
Dodaje kako će netko početi trčati jer želi smršavjeti, netko zato što se želi negdje ispuhati, a netko poput nje, jer ne zna što bi drugo mogao učiniti. Već nakon prvih treninga, imala je osjećaj takve podnošljive lakoće nerazmišljanja ni o čemu, da se morala vratiti i sutra. Kaže kako trčanje toliko fizički i psihički iscrpi da vam mozak prekuha nakon nekog vremena i oslobodi se svih nepotrebnih opterećenja, a ostane samo zadovoljstvo pretrčanim kilometrima.
Nevena objašnjava kako trenira najčešće predvečer jer nije baš jutarnji tip. Priznaje kako nije uspjela prebaciti to u glavi da se diže ranom zorom i trči, a uostalom, kaže kako joj trening ionako služi za rješavanje stresa pa joj odlično sjedne na kraju dana. Naglašava kako je kod trčanja super što uistinu možeš trčati bilo kad, bilo gdje, a potreban ti je samo par dobrih tenisica.
Važno je krenuti
“Svaka utrka sastoji se od nekoliko faza, prva je, silna želja za pretrčanim kilometrima, zatim adrenalin koji te tjera dalje, negdje na petom kilometru osjetiš slezenu i misliš da ne možeš dalje, mučenje sljedećih pet kilometra, onda probiješ zonu i trčiš desetak kilometara bez da si uopće svjestan i kraj koji donosi sreću, olakšanje, ali i želju da opet trčiš. I tako stalno u krug. Murakami je to dobro opisao onom svojom rečenicom: „Bol je neminovna. Patnja je stvar izbora“. Primjenjivo i na život, zar ne?“, kaže Nevena.
Dogodi se i meni loš dan kad nemam snage ni za što ali već me drugi dan opere takva grižnja savjest da istrčim dupli trening. Šalim se, ali kod trčanja je super da ništa ne moraš što ne želiš i kad misliš da ti se ništa ne da, samo je važno krenuti, jako brzo shvatiš da možeš.
Tajna želja: maraton
“Trenutno se pripremam za ljubljanski i zagrebački polumaraton, ali kako će mi to biti šesti ili sedmi polumaraton potajno se nadam da ću uskoro istrčati i jedan maraton. Doduše za to treba puno više žrtve i treniranja, ali dajem si fore godinu dana. Ako bude zdravlja bit će i maratona“, objasnila je Nevena.
Rekla je kako bi trčanje preporučila svima koji su u životu naišli na zid i misle da ga ne mogu preskočiti. Ili baš onima koji misle da trčati ne mogu. Priznaje kako je divno spoznati da čovjek malo što u životu ne može, ako želi. Njoj je najdraže kada je zaustavljaju ljudi na radnom mjestu ili na ulici i kažu da su počeli trčati jer su pročitali njenu priču koja ih je inspirirala. Kaže da ako je ona mogla, vjerujte, može svatko!
Tanja Konjevod
Foto: Jure Perišić
