Za početak, moram vam reći, da sam ja osoba koja nikad nije mislila da će ikada pretrčati išta u svom životu. Ključnu ulogu u tom razmišljanju igrala je i misao da je čovjek koji je prvi istrčao maraton, završio tako što je umro… Na cilju, na kraju…
Moje trčanje je počelo sasvim slučajno i nije se trebalo pretvoriti u ništa drugo, osim da završim adidas školu trčanja. No, negdje u prvim školskim kilometrima, ja sam se počela zaljubljivati u trčanje, prirodu, serotonin koji se prirodno otpušta dok trčite. Sjećam se kada me jedna prijateljica pitala: “Čekaj, ti onako, stvarno trčiš? Kod nas doma (jedan grad u Dalmaciji) kad netko trči, onda svi mislimo da je ‘lud’?” I to je stvarno bila neka percepcija trčanja, zašto ideš u adidas školu trčanja pa valjda znaš trčati, možeš to raditi i sama, zašto to radiš itd. Ja sam onda čvrsto odlučila, da ću barem u svojoj mikro okolini probati promijeniti pogled na tu aktivnost.
Za početak, barem moj početak, trčanje nije lako niti jednostavno. Ja sam svoj život podredila da se što zdravije hranim, da ne kasnim na treninge, da završavam treninge, da kad mi se ne da, da se dignem i odem trčati. I to je super stvar, kroz koju sam shvatila da samu sebe discipliniram, ne samo u trčanju, već za život, da se lakše organiziram, fokusiram, da lakše određujem prioritete i da sam postala bolji project manager svog života.
Kod trčanja je divno što vam ne treba ništa, osim dobre volje i da je sve što istrčite svojevrsna nagrada, bilo to pet kilometara, 10 ili 21. Naravno adekvatna obuća i odjeća pospješuju rezultat te vam pomažu u izvedbi, dobila sam priliku isprobati nove adidas tenisice koje su kreirane isključivo za žene i koje je dizajnirala žena i moram vam priznati da su izuzetno udobne i donose određenu lakoću u svakom koraku, a pri tome se uklapaju i u fashion sport stil.
Kada sam trčala svoju prvu utrku, 10 kilometara u Puli, ja sam čitavi prvi kilometar razmišljala, zašto ovo radim, tko me natjerao na ovo pa ja sam platila startninu za ovo, mogla sam taj novac bolje potrošiti, mogla sam bila što raditi, ali ne, evo ja sam odlučila trčati. Na drugom kilometru sam i dalje razmišljala, pa čekaj Ana, evo sad ne možeš ni disati, sad ćeš se srušiti pa će ti se svi smijati, što ti je ovo trebalo. Na trećem sam i dalje razmišljala, ok, dobro sad sam tu gdje jesam, uvijek mogu odustati, ali opet pa nisam valjda toliki luzer da odustanem (i sad dok to razmišljam, me pretiče gospođa koja ima dobrih 60 godina i koja je brža od mene), ok, nema odustajanja, istrčat ćeš to sad do kraja pa makar i hodala.
Na četvrtom kilometru shvatim (da tek tad shvatim!) da trčim uz more, da sunce zalazi, da je more pored mene i da se osjećam, zapravo, dobro. Peti, šesti, sedmi kilometar i ja sam dalje na nogama i trčim. Osmi, tu ponovno počinjem razmišljati, jesam li ja normalna i zašto ovo radim i samo mi se to vrti u glavi. Jedva trčim taj osmi i znam da sam uskoro na kraju, samu sebe tješim, hajde stisni, budi dobra sama prema sebi i završi to. Kako to pomišljam ulazim u cilj i završavam tu utrku. Sjećam se da sam bila sretna, kao da sam diplomirala na Ivy league, kao da sam sletjela na Mars. I da, tu sreću i zadovoljstvo sa samim sobom ne može nitko platiti.
Ovo što sam podijelila s vama je zapravo dokaz da svi možemo, da u trčanju nije važno hoćeš li pobijediti nekog drugog, već hoćeš li pobijediti sebe! Ja ponekad uspijem, ponekad ne, ali kao i u životu trudim se biti što bolja. Ako vam treba potpora, savjet ili samo da vas netko posluša o vašim brigama oko trčanja i brzinama stojim vam na raspolaganju. No, vjerujte mi, vi to možete!
Ana Stunić
Foto: Jure Perišić
