Nikada nismo bili povezaniji, a nikada osamljeniji. I dok beskonačno scrollamo kroz tuđe živote, istovremeno nas svakodnevno pritišću brige našeg vlastitog, unutarnjeg svijeta. A upravo tom razmaku između vanjske povezanosti i unutarnje izolacije, pojavio se novi sugovornik – umjetna inteligencija. Među svima, najglasniji i najpitomiji: ChatGPT. Alat, prijatelj, psihoterapeut?
Sve češće ljudi govore, a sigurno ste i sami to bar jednom čuli, da im je razgovor s ovim algoritmom donio olakšanje, dok drugi priznaju da im pomaže i više nego stvarni terapeuti. I zaista, u svijetu u kojem je terapija često luksuz, AI djeluje kao tiha utjeha: dostupan uvijek, ne postavlja ‘nepotrebna’ pitanja o prošlosti, ne dijeli osude, ne zijeva kad govorimo, ne šuti kada očekujemo odgovor. No je li to dovoljno?
Ako pitate stručnjake, upravo ovdje započinje pravi problem. Jer ono što AI nudi nije odnos, već njegova imitacija. Nije empatija – nego njezin jezični hologram. I kad nam se zaista učini da nas netko razumije, treba se zapitati: tko je taj “netko”? Postoji li iza te riječi osoba, ili smo samo projicirali želju da budemo viđeni, pa se zadovoljili prividom?
Psihoterapija je oduvijek bila više od tehnike. Ona je susret. Jedan subjekt gleda drugog, prepoznaje rane, preuzima dio tereta. U tom pogledu, tišini, nelagodi i frustraciji događa se iscjeljenje koje nije linearni proces, niti “efikasna razmjena”, nego polje nesigurnosti u kojem dvoje ljudi zajedno traže smisao. U tom svjetlu, terapeutski čin nije samo znanje, nego prisutnost. A prisutnost je upravo ono što strojevi, bez obzira na pamet koja nadilazi čovjekov um, ne mogu pružiti.
Zapravo, i nije problem u tome što AI pokušava biti terapeut, već u tome što smo mi spremni da ga kao takvog prihvatimo. Jer, možda više ni ne tražimo stvarne odnose, već utjehu bez izlaganja: nešto što samo izgleda kao odnos, a ne traži ništa zauzvrat. Ne traži ranjivost, ni odgovornost, ni suočavanje. Samo simulira bliskost – bez ikakvog rizika.
U tom smislu, popularnost AI terapeuta ne treba tumačiti kao napredak tehnologije, nego kao simptom društvene i duhovne promjene. Jer, što zapravo znači kada povjeravamo svoje najdublje misli nečemu što ne može čuti, razumjeti, suosjećati? Kad naše slabosti postaju podaci, a boli promptovi? Kad utjehu tražimo u strojevima koji su trenirani na tekstovima, a ne na stvarnim iskustvima i životima?
AI ne posjeduje nesvjesno. Ne zna što je transfer, ni otpor, ni razlika između autentične tuge i retoričke figure tuge. On može reproducirati strukturu jezika tuge, može “odglumiti” suosjećanje, ali ne zna što je težina suza, miris terapijske tišine ili ambivalentna olakšanja kad izgovorimo ono što smo prvi put priznali sebi. Umjetna inteligencija ne poznaje stid, ni potrebu za oprostom, ni tjeskobu koja se pojavi kad terapeut šuti baš kad najviše trebamo odgovor.
To ne znači da AI ne može biti koristan. Može. Kao podrška. Kao alat za destigmatizaciju traženja pomoći. Kao početna točka u procesu u kojem je ljudski terapeut cilj. Ali ako mu damo ulogu Spasitelja, ako ga prihvatimo kao zamjenu za drugog čovjeka, tada nismo samo pojedinačno ranjivi – tada smo kolektivno izgubljeni. Jer, tada zaista počinjemo gubiti nešto dublje: ne samo odnos, već i ideju odnosa. Gubimo ono što nas čini ljudima, a to su: ranjivost, nesavršenost i sposobnost da budemo s drugim, i to ne unatoč tome, nego baš zbog toga.
Na koncu, pitanje nije može li AI biti terapeut, već zašto ga mi uopće želimo takvim učiniti. Možda, prije nego što umetnemo još jedan prompt tražeći razumijevanje, trebamo zastati i pitati se: kad smo posljednji put zaista razgovarali s nekim? Ne s nečim, već s nekim. I ako je prošlo predugo, možda je vrijeme da se vratimo toj staroj, nesavršenoj umjetnosti susreta. Jer upravo tamo, u nespretnoj tišini i neugodnim pogledima, još uvijek počiva ono što ni najnapredniji stroj ne može zamijeniti, a to je stvarna, nesimulirana ljudskost.
Foto: Pexels, Unsplash
