U životu postoji taj neizrečeni trenutak kada se kalendar prestaje doživljavati kao prostor za planove, i postaje podsjetnik na sve ono što se još nije dogodilo. Za mnoge milenijalce, taj trenutak dolazi znatno ranije nego što su očekivali. Nisu još navršili 35, a već se bude s osjećajem da su zakasnili, a da pritom nisu ni sigurni na što točno...
Kriza srednjih godina, nekoć rezervirana za četrdesete, u generaciji rođenoj između kasnih osamdesetih i sredine devedesetih pomiče se prema tridesetoj. I to prilično suptilno, bez očiglednih znakova kao što su nabrijani sportski automobili ili radikalne promjene izgleda. Umjesto toga, očituje se kao tupa nelagoda u kostima svakodnevice. Kao sitna panika u trenutku kada otvaraju ‘LinkedIn’. Kao pogled unatrag koji ne pronalazi čvrst oslonac, i kao pogled unaprijed koji ne vidi jasan smjer. No, nisu to nužno ljudi koji “ne znaju što žele”. Upravo suprotno: generacija milenijalaca odrasla je s idejom da ‘se mora znati’. Da se uspjeh gradi od rane dobi, da su njihove mogućnosti za razliku od prethodnih generacija neograničene, te da je odgovornost isključivo njihova. Svijet im je, rečeno im je, na dlanu, samo treba odabrati vrata. No, danas, mnogi stoje pred tim vratima, iscrpljeni, i pitaju se jesu li nešto propustili ili su jednostavno stajali predugo.
Između očekivanja i realnosti
Veliki životni trenuci kao što su brak, djeca, stan i karijera nekoć su označavali prijelaz u stabilniju fazu. Danas ti trenuci dolaze kasnije, ako uopće i dođu. Važno je napomenuti kako iza toga ne stoji radikaln a promjena vrijednosnog sustava jedne generacije, već niz okolnosti koje milenijalci nisu birali; Cijene nekretnina koje su izmaknule stvarnosti, tržište rada koje ne jamči sigurnost ni obrazovanima, zaduženost koja počinje već fakultetom i koja teško (ili nikada) ne završava. Sve to dovodi do osjećaja da odraslost kasni, a istovremeno, vrijeme prolazi sve brže.
Prostor između mladosti i zrelosti sve je teže podnošljiv u svijetu milenijalaca. Jer, dovoljno su stari da više nitko nema razumijevanja za “traženje sebe”, a premladi da bi se pomirili s neostvarenim. A taj emocionalni međuprostor ne popunjava dilema ‘Jesam li uspio?’, već ‘U čemu sam uopće trebao uspjeti’? ‘Gdje sam?’ ‘Što sada?’ ‘Jesam li još uvijek netko tko može početi ispočetka?’ Društvene mreže naravno, samo dodatno pojačavaju nelagodu. Svaka objava o poslu, braku, djeci ili stanu, makar i nenametljiva, u očima mnogih gradi priču o onome što se moglo dogoditi, samo da je put bio malo drugačiji. I ne, ovdje ne govorimo o malignoj zavisti, već o iscrpljujućoj samokritičnosti u kojoj će se mnoštvo milenijalaca bez sumnje prepoznati a koja se može sažeti u jednu rečenicu: Jesam li dovoljan i gdje sam skrenuo?
Za razliku od prijašnjih generacija, koje su u krizu ulazile kad je sve što su zamišljali u mladosti već bilo ‘ostvareno’ (najčešće brak, posao, kuća…) milenijalci u nju ulaze unatoč tome (i baš zato) što mnogo toga još nedostaje. Upravo zato je njihova kriza tiša, ali vjerojatno i dublja. Jer, ona ne ruši ono što je izgrađeno, već lomi predodžbu o tome što je uopće trebalo biti izgrađeno.
Iz krize u novi narativ
Uspjesi ove generacije, kada se konačno dogode, rijetko donose očekivano olakšanje; Promocija, nova adresa ili još jedna diploma često ne nose težinu prethodno zamišljenog osjećaja. I baš zato, bez životnih prekretnica koje su nekada stvarale osjećaj sigurnosti i pripadnosti, mnogi milenijalci nemaju predodžbu da „žive život onako kako se očekuje (i kako sami od sebe očekuju)”. Svaki uspjeh zato često ostaje usamljen, nedovoljno cijenjen i nedovoljno zadovoljavajuć. A umor se pritom samo gomila…
No, u tom umoru možda leži i sjeme promjene. Jer, u trenutku kada očekivanja prestanemo uzimati zdravo za gotovo, kada pitanja o “pravom vremenu” i “pravim stvarima” prestanu biti relevantna, otvorit će se i mogućnost za život koji nije naslijeđen ‘iz predloška’. Možda neće svi imati djecu. Možda nikada neće imati kuću. Možda karijera neće biti linearna. I možda, upravo u toj neizvjesnosti, postoji nova vrsta zrelosti. Svakako nije lako biti prva generacija koja mora redefinirati odraslost u hodu, no ako su milenijalci nešto naučili, to je vještina improvizacije. U ovom ludom vremenu koje već godinama ne nudi baš nikakvu sigurnost, improvizacija nije slabost već snaga i otpornost.
I baš zato, možemo slobodno reći kako kriza srednjih godina više nije znak pada ili sloma. Za mnoge, to je samo trenutak kada po prvi put jasno začuju tišinu između velikih životnih poglavlja. I možda, ako pronađemo dovoljno hrabrosti zadržati se u toj tišini, baš iz nje izraste nešto sasvim novo i nepredvidivo; ne ono što smo planirali, nego ono što nam je stvarno potrebno. Ne nastavak starog i prethodno zadanog, nego početak nečeg novog, našeg i autentičnog!
