Imati ili ne imati dijete – pitanje je sad. A pitanje koje slijedi poslije toga je – u kojoj dobi imati dijete i kada je to pravo vrijeme da se o tome uopće počne razmišljati, ako vam se naravno „ne dogodi“. Ja sam rodila s 21 i pol. Mnogi od vas će reći – premlada, prebalava, neiskusna, nezrela, dijete ima dijete i tako redom. I istina je da to ima svojih prednosti i nedostataka. Prednost je ta što ste u toj dobi još toliko neopterećeni životom da vam to pruža golemu prednost u samom pristupu odgoju i uopće pogledu na dijete. Neopterećenost budućnošću, neopterećenost planiranjem hoćete li imati za školarinu kada vaše dijete dođe u tu dob i sva slična pitanja koja, logički, more zrelog i odraslog čovjeka. S jedne strane to se može nazvati neodgovornost, no s druge strane to se može nazvati i zdravi pristup.
Zašto to mislim? Zato što svoje dijete nisam stavila pod stakleno zvono. Zato što sam joj dopuštala ono što zreli ljudi dopuštaju svom trećem djetetu, jer se do tada već umore, pa im ni strah više ne može pomoći. Hoćeš li se penjati po drveću – penji se, padni, pomoći ću ti da se digneš. Hoćeš li uzeti keks koji ti je pao na pod? Uzmi, jer imunitet nećeš steći ako ćeš živjeti u bolnički steriliziranim uvjetima (a inače sam osoba do krajnosti opterećena čistoćom). Sama bi se odijevala? Naravno, jer neću te ja cijeli život odijevati i biti u svakoj prilici uz tebe…
Ponekad mislim da sam upravo zbog dobi u kojoj sam dobila dijete svjesnija njihove sebičnosti. Vole nas naša djeca i trebaju nas, naravno, da ih usmjeravamo, vodimo, zadajemo pravila i rutine u kojima stječu sigurnost, ali ruku na srce – djeca su najsebičnija bića na svijetu. Jednako kao što smo i mi, u velikoj mjeri, sebični prema svojim roditeljima. Jer i mi smo na koncu nečije dijete. Kada ste primjerice zadnji put nazvali svoje? Ali zato od svog očekujemo da nas nazove pet puta dnevno… Čast iznimnim i izuzetnim odnosima koji su prerasli iz roditeljstva u prijateljstvo u zrelijoj dobi. Ali u većini su oni kojima roditelji, iako živjeli i 600 kilometara dalje od njih, idu na živce čim im čuju glas preko telefona. Taj ton brige, hrpa suvišnih pitanja. Pa kome to još treba u danu koji nam je i ovako sam po sebi stresan?
Nedostatak te moje neopterećenosti leži u činjenici da sam prve godine života svog djeteta živjela ne samo odgajajući ju već i završavajući fakultet, radeći i dokazujući se na prvom radnom mjestu. Nisam si uzela godinu dana ili dvije ili pola porodiljnog, pa bila fokusirana isključivo i samo na nju. Moj je život bio raspršen na sve moje obaveze i danas mi fale neke uspomene. Neka sjećanja, živa, opipljiva.
Danas svakako osim straha koji je narastao, imam i više pameti u glavi (barem bih trebala imati), pa bih znala bolje odvojiti bitno od nebitnog. I danas sam sebičnija prema svom slobodnom vremenu, pa bih voljela, kada bih danas imala dijete, uživati samo i isključivo u tom djetetu godinu dana. Da mi se život uspori… No, s druge strane, da me netko danas pita, a da nemam dijete, želim li ga imati sada, u ovom trenutku, u ovom periodu života – rekla bih mu – ni u ludilu. Ne jer ne volim djecu. Potpuno suprotno. Obožavam ih. Prva ću se i jedina, uvijek, s njima igrati skrivača, hodati po luna parkovima, glupirati se… Već zbog činjenice što je život danas toliko manjkav u satnici – posao, trči tu, trči tamo.
Jeste li znali da je jedini strah s kojim se čovjek rađa strah od gubitka tla pod nogama? Sve druge strahove naučimo. Moram priznati da sam ih do 30.-e naučila možda i malo previše…
