KOLUMNA ‘Moraš znati postaviti granice!’ Hvala na savjetu, mogla sam i bez njega…

Kolega na poslu neprestano jede moju Lino Ladu – nekad i žlicom. Nekad ju ostavi otvorenu satima. I to me smeta. Šefica me zove u nedoba. Not cool. Prijateljica me po stoti put zamolila da joj pokupim paket na pošti jer ona ‘nema vremena’. Nema problema, ali baš dva puta tjedno??? Muž mi ne voli kad se pali klima u stanu. Ni na plus 40. Kuham se. Susjeda iz nove zgrade u koju sam tek uselila me pitala čime se točno bavim u životu i kolika su mi primanja. Ozbiljno? Žena u trgovini mi na blagajni dahće za vratom iako iza nje ne stoji nitko u redu. Privatni prostor? Ništa. U subotu sam opet pristala otići na obiteljski rođendan kako se netko od familije ne bi uvrijedio. Jer… sve za mir u kući.

Neki u ovim odlukama ne vide ništa sporno. Neki prepoznaju situacije i našli su se u njima, ali većinu vremena ih uopće ne smetaju. A neki u želucu imaju onaj čudan osjećaj, živciraju se, ali ne mogu ga objasniti.

Sve su ovo priče ljudi iz moje okoline ili moje (najviše moje), a u zadnjih pet razgovora koje sam vodila s prijateljima/prijateljicama obično sam bila najglasnija sa savjetom: Daj konačno postavi granice…Sebi, dečku/curi, šefu, kolegi, susjedu, roditeljima, djeci… Kad prevrtim film u glavi, i sama gotovo na tjednoj razini dobivam isti savjet. Od raznih ljudi. Ženo, daj postavi neke granice. Pa daj konačno reci ne, ne stižem, budem drugi put, pa ne mogu baš sve…Postalo je baš trendi izgovarati taj savjet. Zvuči nekako moćno, odlučno, kao da znaš što pričaš. I uvijek iznova kad ga čujem osjetim svojevrsnu motivaciju da uzmem crveni marker i konačno povučem tu crtu. Doslovno mogu vizualizirati taj trenutak. Međutim, kratak je taj nalet, iako uvijek energičan. I onda drugi dan…sve ispočetka. Pristaješ po stoti put na kavu na koju ti se ne ide iako ti se oči zatvaraju od umora, ne kažeš frendici da i tebi nedostaje vremena za otići poštu i dok ti se djeca brčkaju u plićaku na godišnjem, ti se znojiš prepravljajući ekselicu za šefa jer ‘’nema tko drugi’’. I dalje gledaš kolegu koji je već na pola teglice tvoje Lino Lade kako uživa i boli ga briga. I to još bijele…

Savjet o postavljanju granica, osim što zvuči pametno je istodobno vrlo logičan i razuman. Osim što je riječ o ozbiljnoj temi koja obuhvaća gotovo svaki aspekt života i odnosa te može imati teške posljedice po kvalitetu života, tu temu viđam i u memovima, a svako malo netko nanovo, sa stavom zaključi: Stvarno je vrijeme…da ih postaviš. Granice. Iskimaš glavom, zaključiš razgovor, međutim – što sada? Koji je proces u postavljanju granica, ima li negdje točan vodič u kojem su taksativno nabrojani koraci i vrijedi li isti popis za sve ljude? I tko je sudac za granice? Mogu li ih vratit ako ih jednom postavim? I u čemu sve trebam postaviti granice?

Nije toliko jednostavno – očito. Međutim čitam u istraživanjima, znanstvenici su složni, kako je postavljanje granica u odnosima i kod ljudi do kojih nam je stalo itekako poželjeno – osigurava kvalitetan odnos koji je dugoročniji, gradi iskrenije i čvršće veze, višestruko ispunjava i gradi identitet. Kažu i kako je najbolja kombinacija ako možeš postaviti granice, a istovremeno biti dovoljno otvoren i pristupačan za nove odnose ili za nadogradnju starih. To se zove balans.
No, da svima bude jasno – i sama se svakodnevno nosim s postavljanjem granica. I ne ide mi. Najviše zbog straha da ću otjerati bliske ljude, da će mi to zapamtiti za cijeli život, da će izgubiti povjerenje u mene, da će im biti neugodno itd.. I zato ponekad žrtvujemo svoje vrijeme, svoje stavove, svoje misli, svoj prostor kako bi svima udovoljili. Ono na što često zaboravljamo da ponajviše žrtvujemo svoj identitet i ono što zapravo jesmo. Jer kvalitetan odnos sa samim sobom trebao bi nam biti vječni prioritet. On je pretpostavka za kvalitetan odnos s drugima. I upravo smo mi ti koji odlučujemo kako će taj odnos izgledati – s granicama ili bez njih. Upravo zato imati nekad potrebu izreći ono što doista mislimo: Molim te, ta Lino Lada mi je za krizne situacije. Ovaj tjedan sam out of office, angažirana sam na glavnoj poziciji – poziciji mame. Danas nije moj dan za cugu, svladao me umor pa mi je prioritet odmoriti se. Slobodno nastavi niz. I molim te, nemoj više pregristi jezik kad osjetiš taj grč u želucu jer to je trenutak kada ti i tijelo poručuje da netko prelazi granicu.

Samo isto tako, ne zaboravi važnu stvar.

Dok god ne izgovoriš svoje granice one su samo zamišljene u očima druge osobe. I prelazak tih granica je samo hipotetski jer – nikad ih nisi ni postavila. Naime, da bi netko bio svjestan da je ‘prešao granicu’ ona mora postojati. Isto tako, normalno je da i ti sama/sam nekad ne znaš koje su tvoje granice. Način na koji komuniciramo granice s ljudima i u odnosima gradi od nas bolje ljude, ljude koji iskreno i odgovorno sudjeluju u odlukama. I ne moramo strahovati, nije to ucrtano u kamen. Granice se u većini odnosa redefiniraju i nanovo komuniciraju. Ovise o ljudima u odnosu i koliko se na njemu radi, koliko se on održava. I to je zapravo najbolja stvar kod granica – smiješ ih izgovarati, smiješ ih nanovo definirati, ali samo ako si doista iskreno prisutan u odnosu u kojem to komuniciraš.

Tema je puno opširnija od ovih sitnica koje sam navela. Uključuje emocionalne granice, intelektualne, vremenske, poslovne, prostorne, ljubavne, financijske, digitalne, religijske, zdravstvene kategorije itd. Ali od nekud moramo početi. Zar ne?

Pa, možda da ja reagiram dok kolega nije pojeo i ostatak teglice?

P.S. Za ozbiljniju diskusiju oko ove teme, a koja obuhvaća konkretne izazove u životu vezane uz postavljanje granica, a koji imaju veliki utjecaj na vaš život, svakako je dobro pronaći stručnjaka koji vas može usmjeravati u rješavanju istih.

Foto: Instagram

**Sadržaj nastao u suradnji s brendom Lino Lada

NAJNOVIJE

IZ RUBRIKE