Slušam, gledam, promatram i ostajem potpuno i do kraja razočarana. Shvaćam koliko ružna riječ ima veću i jaču moć od lijepe riječi. O da, ima… I nisu to nikakve priče iz knjige „Tajna“. To je činjenica. Okrutna i grozna činjenica.
Svi pišu, pričaju i okupljaju se protiv nasilja nad ženama. I da, to je ispravno, jer žene tuku, premlaćuju, ubijaju… 21. stoljeće, a ljudi se jedni prema drugima ponašaju kao stoka. Trebao bi postojati neki zakon, bon ton po kojem bi se sve koji se ponašaju na štetu drugih, koji druge fizički ili psihički zlostavljaju i maltretiraju moglo strpati u zatvor. Za fizičko kažnjavanje to kao postoji, ali samo kao, jer obično se sve uvijek dogodi prekasno, a za psihičko – tko će to riješiti?! Sada mislite: “Koja utopija, s kojeg je planeta na glavu pala ova žena?” Ma pala sam ja malo više puta na glavu i ljuti me ono što gledam oko sebe. Da, žene su ugroženija skupina i treba ih braniti.
Ali što je s muškarcima koje žene psihički zlostavljaju? Što je s njima? Tko se ikada okupio za njihova prava? Ajde, znamo mi dobro koliko nam i kako jezici mogu raditi i koliko i kako možemo nekoga „pretući“ odlučimo li… Ili smo jednostavno otrovne i zle, potpuno svejedno. Budimo jednom iskreni, a ne samo licemjerni. Ima nas takvih. Zato što nas ima svakakvih. I moje je pitanje – tko i kako može tome stati na kraj? Tko će te žene (ili te muškarce, opet svejedno) pravno kazniti? Nitko! One mogu mlatarati svojim ružnim i prljavim jezicima i ne možeš im ništa. Ne možeš otići na policiju i reći – srce me boli, ruke mi se tresu, dovodi me do ludila, ne spavam, ne jedem, razboljela me… To se naravno ne može.
A znate li zašto se ne može? Zato što još nitko nije počeo ozbiljno doživljavati ni fizičko, a kamo li posljedice psihičkog zlostavljanja. Ok, ne baš nitko, ali barem ne oni koji bi trebali. Evo vam primjera… Netko vam prijeti da će vas ubiti. Zato imate SMS kao dokaz, na primjer. Nazovete policiju, naravno preneraženi od straha, a oni vam kažu da se došetate do prve policijske postaje! Da se vi došetate! A vi u situaciji u kojoj se bojite otvoriti prozor, a kamo li vrata. Imate posla s manijakom koji je, OK, dovoljno veliki papak da znate da i ako vas netko dočeka iza tih vaših „sigurnih“ vrata to sigurno neće biti on, prije neki njegovi „izaslanici“ bez vratova… Jer riječ je obično o ljudima takvog karaktera, zapravo bez karaktera. Bez kičme i bez ičega drugoga. I muškarcima i ženama, bez razlike i bez iznimke. Ružnih iznutra, na koji god način hoćete. I onima koji šamaraju riječima i onima koji lupaju šakama. Tako funkcionira naš sustav. Prošećite, usput poližite sladoled i prijavite prijetnju smrću. Možda vas negdje na tom putu korneta od vanilije i policije ubiju, al shit happens…
Kada dođete morate naravno imati dokaz. Što veću masnicu, što razbijeniju glavu, ali ni to nije garancija da će vas se shvatiti ozbiljno. Uz ovakav tretman fizičkog zlostavljanja, kakav tek onda ima psihičko. Ne možete ga dokazati, a može vas jednako tako ubiti. Ako fizičko nasilje ne kažnjavaju oni koji bi ga trebali kažnjavati, ako muškarci (u većini slučajeva) mogu ubijati svoje žene, cure, ljubavnice – što je s onima (u većini slučajeva ženama) koje ubijaju svojim jezicima? Koje psihički zlostavljaju, razbolijevaju i obezglavljuju svoje muževe, dečke, ljubavnike? Što je s onima koje se mlati na taj način? Možda vam je smiješno, možda mislite da su to sve gluposti koje ne postoje, možda mislite da se to događa na filmovima ali ne, to nisu priče iz sapunica, španjolskih, meksičkih, turskih, već priče naših prijatelja, susjeda, rođaka, kolega na poslu… A kaznila bi ih, zaista bih kaznila svakoga tko bilo kakvim otrovom sipa po drugom.
Muškarci ubijaju žene, žene riječima siluju muškarce. Iako čak ne više ni riječima, jer eto, baš sam neki dan čitala kako i žene mogu silovati i siluju muškarce. Nakaradno nesankcioniranje zla. Od najnižeg do najvišeg nivoa. I što možemo? Ne možemo ništa. Micati se i pokušati ne dopustiti da nas to ubije. Pokušati stvoriti neki svoj mikro svijet. Ali što ako smo s takvim ljudima na bilo koji način primorani biti u kontaktu? Što nam onda preostaje? Želim vam reći da svaka priča ima dvije strane. A mi smo naučeni gledati samo jednu i ne talasati previše. I na kraju – što se to nas tiče? Nek se mlate i vrijeđaju, nije naš posao. Je li tako? Sve dok jednom…
Barbara B.
Foto: Steven Klein, Pinterest
