Brige su neizbježan dio svakodnevnog života. Svi ponekad razmišljamo o budućnosti, analiziramo moguće probleme i pokušavamo predvidjeti što bi moglo poći po zlu. Na neki način, upravo nam ta sposobnost pomaže da budemo odgovorni, pripremljeni i oprezni. No što se događa kada briga prestane biti koristan alat i počne zauzimati previše prostora u našem danu? Kako razlikovati korisnu brigu od one koja nas iscrpljuje, zašto nam je toliko teško podnijeti neizvjesnost i može li nam zaista pomoći da u kalendar upišemo vrijeme za brige? O tim pitanjima razgovarali smo sa psihologinjom i edukanticom kognitivno-bihevioralne terapije Anamariom Fadljević Majcan, koja nam je objasnila zašto brige preuzimaju kontrolu nad našim mislima i kako uz pomoć jednostavnih, ali znanstveno utemeljenih tehnika možemo promijeniti odnos prema njima.
“Zamislite da u vašoj glavi živi tjelohranitelj. Njegov jedini posao jest zaštititi vas od opasnosti. Svako jutro ustaje prije vas i kreće na posao. Pregledava moguće rizike, traži prijetnje i pokušava predvidjeti sve što bi moglo poći po zlu. Kada se spremate za važan sastanak, šapne vam: ‘Pripremi se još malo, možda će ti postaviti teško pitanje.’ Kada se dijete vrati kući kasnije nego inače, upozori vas: ‘Provjeri je li sve u redu.’ Kada prelazite cestu, podsjeti vas da pogledate lijevo i desno. U tim situacijama taj tjelohranitelj radi izvrstan posao. Zahvaljujući njemu planiramo unaprijed, pazimo na svoje zdravlje, učimo za ispite, štedimo novac i izbjegavamo stvarne opasnosti. Briga, dakle, nije greška našeg uma. Ona je nastala upravo zato što je ljudima pomagala preživjeti”, objašnjava Anamaria Fadljević Majcan.
Problem je kad tjelohranitelj postane previše uporan. Kako kaže, s vremenom on počinje upozoravati i na opasnosti koje možda nikada neće nastupiti. Ne razlikuje uvijek stvarnu prijetnju od mogućnosti da se nešto loše dogodi. Za njega je dovoljno da postoji i najmanja šansa. Tako vas počinje buditi usred noći pitanjima poput “Što ako izgubiš posao?”, “Što ako se razboliš?”, “Što ako si nešto pogrešno rekao?”, “Što ako se dogodi nešto loše ljudima koje voliš?” Njegova namjera i dalje je dobra. On vas ne pokušava mučiti. Pokušava vas zaštititi. Ali u toj zaštiti može otići i predaleko.
“Zamislite tjelohranitelja koji bi vas toliko želio zaštititi od prometne nesreće da vam više ne dopušta voziti automobil. Ili vas toliko želi zaštititi od odbijanja da vam ne dopušta upoznavanje novih ljudi. Ili vas toliko želi zaštititi od pogreške da vam ne dopušta donositi odluke. Ako ode toliko daleko, umjesto da nas štiti, počet će vam ograničavati život i krasti radost iz njega. Također, brinjenje se često može maskirati kao odgovornost. Čini nam se da smo korisni, savjesni i dobro pripremljeni. Uostalom, razmišljamo o problemu, zar ne? Međutim, istraživanja i kliničko iskustvo pokazuju da je razlika između rješavanja problema i brinjenja puno veća nego što mislimo“, objasnila je Fadljević Majcan.
Ona navodi da se u kognitivno-bihevioralnoj terapiji često koristi metafora helikopterskog rotora. Rotor se vrti, proizvodi buku, troši energiju i stvara dojam intenzivnog rada. Ali ako helikopter ne poleti i ne odabere smjer, zapravo se ne kreće nikamo. Slično je i s pretjeranim brigama. Satima analiziramo, predviđamo i preispitujemo moguće ishode, a da pritom ne donosimo odluke niti poduzimamo konkretne korake. Imamo osjećaj da radimo na problemu, iako se zapravo vrtimo u krug.
Dobra je vijest da postoji niz znanstveno utemeljenih i vrlo praktičnih strategija koje mogu pomoći da izađemo iz tog začaranog kruga. Jedna od njih toliko je neobična da na prvi pogled zvuči kao loša šala: umjesto da pokušavate prestati brinuti, pokušajte unaprijed odrediti vrijeme kada ćete se brinuti. U nastavku saznajte kako izgledaju ti koraci.
Prvi korak: Nisu sve brige iste
Jedan od prvih koraka u razumijevanju vlastitih briga jest naučiti razlikovati one koje nam mogu biti korisne od onih koje nas samo iscrpljuju. Kako objašnjava Anamaria Fadljević Majcan, nisu sve brige iste – neke nas potiču na djelovanje, dok nas druge zadržavaju u krugu neizvjesnosti i straha.
Produktivne brige odnose se na situacije u kojima postoji konkretan problem i mogućnost da nešto napravimo kako bismo ga riješili. Primjerice, ako kasnimo s predajom diplomskog rada, trošimo više novca nego što zarađujemo ili se nismo dovoljno pripremili za važan ispit, postoji jasan sljedeći korak koji možemo poduzeti. Takve brige mogu nam pomoći da organiziramo vrijeme, donesemo odluku i krenemo prema rješenju.
S druge strane, neproduktivne brige najčešće se skrivaju iza pitanja “Što ako?”. To su misli poput “Što ako ostanem bez posla?”, “Što ako se razbolim za nekoliko godina?”, “Što ako sam se osramotio?” ili “Što ako nešto pođe po zlu?”. Kod takvih pitanja često ne postoji konkretna akcija koju možemo poduzeti jer se odnose na budućnost i situacije koje ne možemo u potpunosti kontrolirati.
Upravo je tu važna razlika, kaže Anamaria. Produktivne brige usmjeravaju nas prema rješenju, dok nas neproduktivne često drže zarobljenima u pokušaju da pronađemo sigurnost tamo gdje ona ne postoji. Takve teme često nemaju trenutno rješenje jer se odnose na budućnost koju ne možemo potpuno predvidjeti i na stvari koje ne možemo kontrolirati. Kada osoba nauči razlikovati ove dvije vrste briga, događa se važna promjena. Produktivne brige pozivaju na akciju, a neproduktivne brige pozivaju na prihvaćanje neizvjesnosti. Mnogi ljudi godinama pokušavaju riješiti neproduktivne brige kao da su produktivne. Traže odgovore koji ne postoje, sigurnost koju nitko ne može dobiti i garancije koje život jednostavno ne nudi.
@noahrinker That’s a wet dawg and this is my song
♬ Save My Soul – noahrinker
Zašto nas toliko plaši neizvjesnost?
“Briga zapravo često nije problem sama po sebi. Problem je osjećaj koji se javlja kada ne znamo što će se dogoditi. Nekima je lakše zamisliti najgori mogući scenarij nego prihvatiti činjenicu da ishod jednostavno nije poznat. Zamislite osobu koja čeka nalaze liječničkog pregleda. Nalazi još nisu stigli. Objektivno gledano, postoje različite mogućnosti. Međutim, osoba provodi sate pretražujući internet, analizirajući simptome i zamišljajući katastrofalne ishode. Zašto? Ne zato što ima nove informacije, nego zato što pokušava pobjeći od neizvjesnosti”, kazala je psihologinja.
Paradoks je, kaže, u tome što briga rijetko smanjuje neizvjesnost. Najčešće samo povećava osjećaj tjeskobe. Zato je važno raditi na razvijanju sposobnosti toleriranja neizvjesnosti. To ne znači voljeti neizvjesnost. To znači naučiti živjeti s njom.
“U trenucima kada nas preplavi neizvjesnost, korisno je zastati i preispitati način na koji doživljavamo situaciju. Možemo se zapitati možemo li nastaviti sa svojim danom iako nemamo potpunu sigurnost, jesmo li se već ranije našli u neizvjesnim okolnostima koje su se na kraju ipak riješile, te izjednačavamo li trenutno nepoznat ishod automatski s nečim negativnim.
Jer istina je da velik dio života provodimo bez potpune sigurnosti. Ne znamo hoće li nas netko nazvati, hoćemo li dobiti određeni posao, kako će završiti neki odnos ili gdje ćemo se nalaziti za nekoliko godina. Cilj nije ukloniti svu neizvjesnost iz života – to jednostavno nije moguće. Umjesto toga, mentalno zdravlje gradimo kroz sposobnost da prihvatimo da neke odgovore ne možemo imati odmah i da unatoč tome možemo nastaviti živjeti svoj život”, rekla je.
Moramo li vjerovati svakoj misli koja nam padne na pamet?
“Ljudi često svoje misli tretiraju kao činjenice. Ako pomislim da ću pogriješiti, onda je to znak da ću zaista pogriješiti. Ako pomislim da će se dogoditi nešto loše, onda je to upozorenje koje moram ozbiljno shvatiti. No misli nisu činjenice. Misli su mentalni događaji. Jedna od važnih kognitivnih tehnika uključuje propitkivanje automatskih misli”, kazala je Fadljević Majcan.
Primjerice, osoba pomisli: “Sigurno sam ostavio loš dojam na sastanku.” Kod takvih automatskih misli korisno je zastati i pokušati ih sagledati objektivnije. Umjesto da ih odmah prihvatimo kao činjenice, možemo se zapitati koji dokazi podržavaju tu misao, postoje li dokazi koji joj proturječe, postoji li neko drugo moguće objašnjenje situacije te što bismo savjetovali prijatelju kada bi se on našao u istoj situaciji i imao istu misao.
Takva pitanja pomažu nam napraviti odmak od vlastitih strahova i sagledati situaciju realnije, bez automatskog zaključivanja da je najgori mogući scenarij ujedno i najvjerojatniji. “Često otkrivamo da su naše procjene puno strože, dramatičnije i manje objektivne nego što mislimo. To ne znači da ćemo uvijek zaključiti kako je sve u redu. Cilj nije lažni optimizam. Cilj je razviti uravnoteženije razmišljanje”, objasnila je.
Zašto trebate zakazati vrijeme za brige?
Na prvi pogled, ova tehnika možda zvuči potpuno nelogično. Ako je problem u tome što se previše brinemo, zašto bismo namjerno odvajali vrijeme za brigu? Zar ne bismo trebali pokušati misliti manje o problemima, a ne više? Međutim, kako objašnjava stručnjakinja, upravo u tome leži njezina snaga.
“Kada se ljudi bore s pretjeranim brigama, često pokušavaju učiniti sve da ih zaustave. Govore si: ‘Ne smijem misliti o tome, ‘Moram se smiriti’ ili ‘Dosta je bilo brige.’ No što se više pokušavamo riješiti određenih misli, to se one više vraćaju. Osim toga, osobe sklone kroničnom brinjenju često razviju naviku da na svaku zabrinjavajuću misao reagiraju odmah. Čim se pojavi pitanje ‘Što ako…?’, um automatski kreće u analizu, traženje odgovora i zamišljanje mogućih scenarija. S vremenom mozak uči da je svaka zabrinjavajuća misao hitna i da zahtijeva trenutačnu pažnju”, kazala je Fadljević Majcan.
@mathildeleite an important reminder, and some clips from summer time (oh how I miss it🥹)#hopecore #romantizeyourlife #slowliving ♬ original sound – Nathan
Upravo zato kognitivno-bihevioralna terapija predlaže nešto drugačije: ne zabranjujte brige, nego ih odgodite.
Zato ona savjetuje da odredite 20 minuta dnevno koje će biti rezervirane isključivo za brige, na primjer od 18:00 do 18:20. Kada se tijekom dana pojavi zabrinjavajuća misao, ne ulazite odmah u njezinu analizu. Umjesto toga možete reći: “O tome ću razmišljati tijekom svog vremena za brigu.” Po mogućnosti misao zapišite i vratite se onome što ste radili. Kada dođe planirano vrijeme za brige, u tom periodu si dozvolite da brinete koliko god želite.
“Ova tehnika ne uči nas kako potisnuti brige, nego kako promijeniti odnos prema njima. Učimo da ne moramo reagirati na svaku misao čim se pojavi. Učimo da možemo tolerirati određenu količinu neizvjesnosti. I što je možda najzanimljivije, često otkrivamo da mnoge teme koje su u 10 sati djelovale kao katastrofa do 18 sati više ne izgledaju ni približno toliko važne. Brige tako prestaju upravljati našim rasporedom. Umjesto toga, mi određujemo kada ćemo im posvetiti pažnju”, zaključila je Anamaria Fadljević Majcan.
Foto: Instagram
