“Što kažeš na dramu s Brooklynom Beckhamom?”, pitanje je koje me ovih dana čekalo iza svakog ugla. Memovi na tu temu u rekordnom su roku preplavili moj “feed”, kao i članci sa svim potrebnim i nepotrebnim informacijama, a moji su sugovornici redom birali strane – Brooklynovu ili Victorijinu i Davidovu. Iako naizgled djeluje kao svaka druga celebrity svađa, s javnim optužbama i društvenim mrežama kao borbenim poljem, raskol u obitelji Beckhamovih izazvao je neuobičajeno velik interes među svima koji me okružuju. Rasplamsao je polemike kojima mogu parirati jedino one iz doba “Megxita”, čuvenog bijega princa Harryja u SAD.
Pitala sam se što je razlog tolikoj fascinaciji. Leži li u tome što su Beckhamovi svojevrsni showbiz pandan britanskoj kraljevskoj obitelji, gotovo podjednako prisutni u medijima i praćeni od paparazza, pozirajući kao savršena obitelj o čijim se “pukotinama” tek neslužbeno nagađa? Netflix nam je relativno nedavno “servirao” čak dva dokumentarca o njima, dodatno produbivši apetite publike za detaljima života bivše Spajsice i nogometne zvijezde. Ili je razlog ipak prizemniji – i samim time neugodniji? Je li nas ova priča toliko zaintrigirala zato što u njoj prepoznajemo obrasce koji su nam, zapravo, bolno bliski?
Kolektivna fascinacija slučajem Brooklyna Beckhama
Nešto u statusu Brooklyna Beckhama, u kojem u detalje objašnjava kako su mu roditelji upropastili vjenčanje i opisuje navodnu “urotu” protiv njegove supruge, zazvučalo mi je jako poznato. “Prvi put u životu, otkako sam se odvojio od obitelji, ta je tjeskoba nestala. Svako jutro se budim zahvalan za život koji sam odabrao i pronašao sam mir i olakšanje”, poručio je na samom kraju. Vrlo sličnu rečenicu nedavno je izgovorila moja prijateljica koja je, nakon niza bezuspješnih pokušaja da s roditeljima održi zdrav odnos, prije nekoliko mjeseci prekinula kontakt s njima.
Ona nije jedina. Čini mi se da su ovakvi slučajevi daleko prisutniji nego što javni diskurs priznaje i da svjedočimo tihoj epidemiji odrasle djece koja ne razgovaraju s roditeljima. Poznajem niz ljudi koji nemaju kontakt s majkom, ocem, pa čak i s čitavom obitelji. Razlozi su različiti – ponekad im je prethodila velika svađa, nešto što se više nije moglo vratiti na početne postavke. Ponekad se razlaz dogodio postupno, bez velike eksplozije i bez jasnog trenutka prekida. Samo se, s vremenom, preko nekih razlika, rečenica, odluka i događaja više nije moglo prijeći. Odnos se nije formalno prekinuo, ali se prestao graditi i održavati.
Tiha epidemija razlaza između roditelja i odrasle djece
Koliko god nam ova tematika bila bliska, imam osjećaj da se o ovakvim razlazima rijetko govori, osobito na Balkanu. Akteri su često opterećeni sramom ili krivnjom, šute o svojim iskustvima jer su detalji preintimni, a suočavanje s njima bolno. Odnos s roditeljima nosi posebnu težinu i čini se da je riječ o dinamici koja nikada nije u potpunosti ravnopravna, neovisno o dobi. Čak i kada smo odrasli, financijski samostalni i emocionalno zreli, roditelji često zadržavaju poziciju autoriteta i senioriteta. Postoji osjećaj da im dugujemo, da im nešto moramo vratiti, da nismo do kraja legitimni ako se usudimo povući granicu. Taj dug često nije jasno definiran, ali je duboko internaliziran.
U takvom se odnosu nesuglasice ne vode na istim razinama. Razgovori rijetko počinju s pretpostavkom jednakosti, obojeni su patroniziranjem, minimiziranjem iskustva odraslog djeteta i implicitnom porukom da roditeljska perspektiva ima veću težinu jer je starija, iskusnija, “provjerena”. Kada se takvi obrasci ponavljaju godinama, dolazi do iscrpljenosti. I tada se u mislima mnogih pojavi rečenica koja zvuči poput konačne presude – “ljude u određenoj dobi je nemoguće promijeniti”. Najčešće dolazi nakon brojnih pokušaja objašnjavanja i pregovaranja koji su uvijek nailazili na isti zid. U tom trenutku odmak djeluje kao jedini način da se sačuva vlastiti mir i dobrobit. Naravno, to ne znači da je ljubav nestala, što cijelu priču dodatno komplicira.
Psihološka perspektiva: Kada distanca liječi, a kada ranjava?
Vratimo se Brooklynu Beckhamu. Njegovi razlozi mogu biti opravdani ili ne, a činjenica je da o drugoj strani priče, onoj roditeljskoj, ne znamo gotovo ništa. Iz tog je razloga svoditi ovaj slučaj na “Brooklyn je u pravu” ili “Victoria je u pravu” pogrešno, iako nije neobično da su okolnosti ovog razlaza u mnogima probudile nelagodu. Javne prozivke, blokiranja i eskalacije na društvenim mrežama možda donose kratkoročno olakšanje, ali teško da otvaraju prostor za iscjeljenje. To nas dovodi do ključnog pitanja: postoji li zdraviji način da se pristupi situaciji u kojoj su nesuglasice s roditeljima postale preduboke, a razlike nepremostive?
Kako ustvari izgleda “zdrav” razlaz s roditeljima i postoji li on uopće? Odgovore sam potražila u razgovoru s magistrom psihologije Nensi Friszl Zečević. Za početak, zanimalo me kako uopće razlikovati situaciju u kojoj je distanca od roditelja čin samoočuvanja od one u kojoj je riječ o impulzivnom prekidu koji dugoročno može donijeti dodatnu štetu. “Distanca koja nastaje iz potrebe da se osoba zaštiti rijetko dolazi iznenada. Najčešće joj prethodi dug period preispitivanja, brojni razgovori i stalno vraćanje istim temama, uz nadu da će se odnos ipak pomaknuti. U takvim situacijama odluka ne proizlazi iz ljutnje, nego iz umora i spoznaje da, unatoč uloženom trudu, odnos i dalje narušava unutarnji mir. Takva odluka često je praćena tugom, dvojbama i osjećajem krivnje, ali te emocije imaju kontekst – one prate svjestan gubitak odnosa koji je bio važan, uz istovremenu jasnoću da bi ostanak u istom obrascu značio daljnje emocionalno iscrpljivanje”, kaže psihologinja.
‘Emocije podcrtavaju važnost odnosa’
Dodaje kako do impulzivnih prekida, s druge strane, češće dolazi u trenutku snažne povrede ili eskaliranog sukoba. “U tim trenucima prevladava potreba da se bol što prije prekine, bez prostora za razmišljanje o dugoročnim posljedicama. Iako i ovdje mogu biti prisutni tuga i krivnja, one su često manje obrađene i nejasnije, pa se s vremenom vraćaju u obliku sumnje, žaljenja ili pitanja je li odluka bila ishitrena. U oba slučaja emocije poput tuge ili krivnje nisu znak pogrešne odluke, nego pokazatelj da je odnos bio važan. Razlika nije u tome pojavljuju li se te emocije, nego u tome vodi li odluka postupno prema miru i stabilnosti ili ostavlja osobu zarobljenu u preispitivanju vlastite reakcije. Dakle, ne razlikuju se po ishodu, nego po tome doprinosi li donesena odluka dugoročno očuvanju vlastitog dostojanstva i unutarnje ravnoteže”, ističe.
Što se događa kada roditelji ne priznaju granice?
Imajući to na umu, postoji li uopće zdrav način postavljanja granica prema roditeljima koji ne uključuje potpuni prekid odnosa i što učiniti kada druga strana te granice uporno ne priznaje, pitam. “Granice su prirodan dio odrastanja i ne znače manjak ljubavi ili poštovanja. One su pokušaj da se odnos očuva u obliku koji ne povređuje druge. Zdrave granice postoje samo ako su jasne, mirne i dosljedne – bez prijetnji, ucjena ili potrebe da se druga strana promijeni pod svaku cijenu. Problem nastaje kada roditelji granice stalno doživljavaju kao napad ili neposlušnost i uporno ih ne priznaju. Tada se odnos pretvara u stalno iscrpljivanje. U takvim situacijama privremena ili trajna distanca može biti jedini način da se zaštiti vlastito mentalno i emocionalno zdravlje. To ne znači odbacivanje roditelja, već povlačenje iz dinamike koja ne dopušta zdravu obiteljsku dinamiku”, naglasila je Friszl Zečević.
Javnost kao dodatni teret obiteljskog sukoba
Dotičemo se slučaja Brooklyna Beckhama. Kako gledati na činjenicu da je nezadovoljstvo u ovom slučaju izneseno javno, s obzirom na to da je riječ o obitelji javnih osoba? “U obiteljima u kojima su i roditelji i djeca javne osobe granica između privatnog i javnog često je od samog početka zamagljena. Djeca odrastaju u okruženju u kojem se obiteljski život dijelom već nalazi pred očima javnosti, pa ni javno iznošenje nezadovoljstva nije neuobičajeno. U tom smislu roditelji teško mogu nametati stroge standarde privatnosti koje sami godinama nisu živjeli”, govori stručnjakinja, dodajući kako to nikako ne znači da je javno iznošenje obiteljskih odnosa zdravo ili korisno.
“Odnosi u primarnoj obitelji uglavnom nose posebnu emocionalnu težinu i rijetko imaju koristi od toga da postanu tema javne rasprave. Kada obiteljski sukobi dobiju publiku, oni se prestaju istinski razrješavati i ulaze u prostor tumačenja, komentara i zauzimanja strane. U takvom okruženju stvara se pritisak da netko mora biti u pravu, a istovremeno se gubi ono što je za svaki odnos ključno – prostor za tišinu, promišljanje i mogućnost da se odnos, bez vanjskog pritiska i tuđih očekivanja, u miru sagleda i, ako je moguće, ponovno uspostavi na zdravijim temeljima.”
Kako se povući bez spaljivanja mostova?
Za kraj, dolazimo do onog neizbježnog pitanja. Što kada razlaz između roditelja i odraslog djeteta postane jedina opcija, kako mu pristupiti na način koji ostavlja prostor za buduće pomirenje – ili barem emocionalni mir na obje strane? “Način na koji se razlaz događa često je važniji od samog razlaza. Prekid koji je praćen javnim optužbama, ponižavanjem ili dokazivanjem tko je u pravu, kao što je spomenuto može donijeti kratkotrajno olakšanje, ali dugoročno produbljuje rane i zatvara prostor za mir. Suprotno tome, povlačenje koje je mirno, jasno i usmjereno na vlastite granice, a ne na osuđivanje roditelja, ostavlja mogućnost da se s vremenom nešto promijeni – ako ne u odnosu, onda barem u unutarnjem doživljaju.
Važno je normalizirati i prihvatiti činjenicu da je moguće voljeti roditelje, osjećati poštovanje prema njima i istovremeno znati da odnos u ovom obliku nije održiv. Udaljavanje tada nije poricanje obitelji, nego pokušaj da se prekine obrazac u kojem se bliskost plaća gubitkom vlastitog dostojanstva. Mir ne dolazi iz borbe u kojoj pokušavamo izaći kao pobjednici, nego iz unutarnje sigurnosti da smo postupili u skladu sa svojim vrijednostima – a vrijednosti se najjasnije prepoznaju upravo kroz zrelost kojom biramo kako ćemo se odnositi prema drugima, pa i onda kada je najteže.”
Foto: Profimedia, Instagram
