Znate onaj osjećaj kad vam jednostavno treba nešto slatko? Niste gladni, ali tijelo i mozak traže bilo što! Komadić čokolade, keks, sladoled, nešto “da nas digne”. Možda ste umorni, možda pod stresom, a možda vam je samo dosadno. I prije nego što i stignete razmisliti, čokolada je već na jeziku, a tijelo u stanju kratkotrajnog olakšanja.
I u tom trenutku osjećamo da vam se vraća energija, misli su bistrije, raspoloženje se popravlja. No ono što se događa iza kulisa ne osjeća se odmah. Tijelo je upravo primilo brzu porciju glukoze, šećera koji ulazi u krv i podiže energiju. Ali kad inzulin, naš unutarnji “regulator šećera”, shvati što se događa, baca se na posao i spušta razinu šećera, često i previše. Taj pad nas ostavlja iscrpljenima, razdražljivima, pa čak i tužnima. A što napravimo tada? Posegnemo za još jednim slatkim “popravkom”. Zvuči poznato?
Taj ciklus – šećer, pa pad, pa opet šećer – brzo preraste u naviku. Ali ono što je još važnije jest da šećer utječe i na naš mozak. Potiče lučenje dopamina, hormona nagrade, zbog čega se osjećamo zadovoljno, smireno, čak i “nagrađeno”. Problem je što mozak s vremenom traži sve više da bi postigao isti učinak. Osim što nas energetski baca u začarani krug, previše šećera utječe i na naš unutarnji osjećaj gladi i sitosti. Hormoni koji inače fino reguliraju kad nam je dosta hrane, gube kompas. Rezultat? Imamo osjećaj da nikad nismo siti, da stalno nešto “gricnemo”, i često jedemo bez stvarne potrebe. Dugoročno, to narušava metabolizam, ali i odnos prema hrani.
A onda je tu i san. Koliko puta ste nakon večernje porcije slatkog imali problema sa spavanjem? Nesanica, nemiran san, buđenje usred noći, nije slučajno. Šećer podiže razinu kortizola, hormona stresa, baš onda kad bi tijelo trebalo ulaziti u fazu odmora. Manjak sna, pak, sljedeći dan povećava žudnju za slatkim. I evo nas opet u krugu.
Psihički učinci su često podcijenjeni, ali sve prisutniji. Višak šećera povezuje se s čestim promjenama raspoloženja, napadima tjeskobe, mentalnom “maglom” i smanjenom koncentracijom. Ukratko, osjećate se kao da ste stalno pod nekim nevidljivim pokrivačem težine i nelagode.
No dobra vijest je ta da ne trebate izbaciti svaki keks iz kuće. Rješenje nije u strogim zabranama, već u ravnoteži i svjesnosti. Npr. pojesti slatko nakon obroka, kada je razina šećera stabilnija, ili zamijeniti dio šećera s voćem, tamnom čokoladom, cimetom. Često nam zapravo ne treba slatko, nego kratki predah, čaša vode, šetnja, razgovor, ili samo trenutak mira.
Dakle, sljedeći put kad vam mozak šapne “daj nešto slatko”, pitajte se – što vam zapravo treba?
Foto: Instagram
