Generacijski jaz je star koliko i čovječanstvo. Prebroditi taj razmak znači ostati relevantan. Osluškivati mišljenja onih koji su bili prije tebe i onih koji će doći poslije tebe vodi tolerantnijoj i uspješnijoj budućnosti. Kada su Miach i Zdenka Kovačiček objeručke prihvatile prijedlog da sjednu i upuste se u jedinstveni koncept intervjua, znali smo da smo odabrali prave predstavnice bez obzira na to što itko mislio o generaciji Z ili boomerima.
Naše sugovornice prvi puta su se upoznale malo prije ovog intervjua na jednoj od važnijih dodjela nagrada u Hrvatskoj kada je Mia Čičak, vlasnica nekoliko hitova koji žare i pale glazbenim top listama, osvojila nagradu za novo lice na sceni. No, prisjetila se da je Zdenku Kovačiček prvi puta susrela na jednom od predavanja u Rock Akademiji kada je Zdenka svoje znanje i iskustvo odlučila podijeliti sa mladim glazbenicima. “Bila sam tada prvi ili drugi razred srednje škole. Nekoliko curica je bilo odabrano da pjevaju i ja sam jako htjela, ali me nisu odabrali”, prisjetila se Miach svojih prvih doticaja s glazbom.
Dvije glazbenice po mnogo čemu su različite. Za početak između njih je velika razlika u godina, nespojivi glazbeni žanrovi i potpuno drugačiji uvjeti probijanja i uspjeha u glazbenoj industriji. Baš zato smo ih spojili i odlučili otkriti koje su sličnosti, a koje razlike u shvaćanju glazbe, stvaranja, uspjeha i autentičnosti. BOLD TALK otvorili smo očitim pitanjem. Što znači biti hrabar u karijeri, životu i naravno glazbi?
Zdenka: Ja sam hrabra i ne bojim se reći što mislim posebno nakon mojih 66 godina na sceni. Sada imam osjećaj da sam prisutnija nego prije. Upravo zato imam tu hrabrost. Hrabrost je željeti da kažeš što misliš i to stvarno napraviš. Ponosna sam na to što sam nakon svih izazova koje sam proživjela kroz karijeru, još uvijek prisutna.
Ja sam bila luda u ono vrijeme, nisam puno razmišljala. Kad sam nailazila na odbijanja, nisam pokušala dokazivati vrijednost svoje glazbe. Sama sam se upuštala u realiziranje ideja koje su mi u tom trenutku bile zanimljive. Tako sam samostalno financirala nekoliko svojih albuma među kojima je i Frka. Među takvim projektima je i Elektra koju sam snimila u suradnji s Igorom Savinom 1976. godine. Ništa od toga nije nastalo s mišlju o zaradi, slušanosti, uspjehu. Od tada je prošlo više od četrdeset godina, tko je tada razmišljao o budućnosti?! Razmišljaš li ti što će biti za četrdeset godina?
Miach: Bila sam hrabra na samom početku, ulasku u ove vode. Krenula sam još tijekom studiranja uz koje sam radila i studentske poslove. Sve je bilo stabilno do trenutka kada me ‘prebacilo’ u glavi. Rekla sam sebi da se želim napokon početi baviti pjevanjem kako jednog dana ne bih požalila. Ja mislim da je za to trebalo puno hrabrosti. Ne znaš hoćeš li uspjeti, kakve će biti reakcije, hoće li se netko smijati tvom pokušaju.
Kad pišeš svoje melodije i svoje tekstove stavljaš se u poziciju da se daješ drugima i dopuštaš im da te sude. Mislim da za to treba puno hrabrosti. Prije nedavnog prvog koncerta išla sam na satove pjevanja kod Martine Tomčić i s njom sam podijelila puno ideja koje sam imala za tu večer, ali sam i osjetila strah hoće li to ispasti dobro. I baš tad mi je ona jednostavno rekla – Mia, budi hrabra i napravi sve što si zacrtala. I napravila sam sve što sam zamišljala i sad mi je drago da se dogodio taj trenutak gdje mi je netko samo rekao tu jednu rečenicu. Ponekad nam i za hrabrost treba taj mali ‘push’.
Danas imamo društvene mreže koje ulazak u svijet glazbe čine poprilično jednostavnim no druga strana te priče je prezasićenost i velika konkurencija. Ako se trudiš i imaš sreće možeš uspjeti, međutim zbog prirode tih platformi ponekad prevlada oklijevanje upravo zbog straha od reakcija jer internet sve pamti, a tako lako je dostupan. Zaključak je jednostavan i uvijek vrijedi, za bavljenje glazbom treba hrabrosti.
Zdenka: Na mom početku nije postojao taj trenutak hrabrosti jer su svi mladi glazbenici bili u sličnoj situaciji, a i sama scena je bila na svojevrsnom početku. Ja sam počela s pjevanjem godinu dana nakon što je krenulo emitiranje tadašnje Televizije Zagreb 1956. godine. Bilo je nekoliko pjevača koji su tada postojali i krenuli s karijerom pa smo uvijek bili pozivani u sve emisije. Naravno, taj optimističan početak je bio poticaj da se dalje trudimo i razvijamo. Danas je početak mnogo teži i treba ti netko da ti kaže da ideš dalje i jače.
Hrabrost ti daje ta velika želja koja dolazi od talenta. Ako u sebi osjećaš neki talent želiš ga i pokazati svijetu pa upravo ta snažna želja hrani hrabrost koja nam treba za bavljenje ovim poslom.
Miach: Ponekad tu hrabrost uzimam zdravo za gotovo. Prijateljica me je nakon koncerta u Tvornici pitala kako mogu stati pred svu tu publiku i zapravo sam u tom trenutku shvatila da ta situacija nije tako trivijalna za svih. Meni motivaciju daje i činjenica da se ne mogu zamisliti da radim neki drugi posao do kraja života, a iskusila sam ih nekoliko. Neka buduća ja me ohrabruje i tjera naprijed. Činjenica da se želim baviti ovim do kraja života mi je dovoljna da svaki dan biram glazbu.
Zdenka: Ja sam davno htjela otići u mirovinu, posvetit se unuku, boraviti u prirodi, ići na koncerte. Za nastupe ti treba vremena, puno priprema, ali upravo taj osjećaj kad rasprodaš koncert, dobiješ nagrade, tjera me da idem dalje, ne mogu prestati. U ovom poslu je to jako važno. Veselim se tim prilikama kada ponovno mogu napraviti nešto dobro, svaki mali uspjeh stvara podlogu da ulažeš u sebe dalje i iznova stvaraš. Nikad mi nije bilo žao ničega što sam uložila u glazbu. Najedanput se upustiš u nešto za što ne znaš hoće li ti išta donijeti, ali si sretan i zadovoljan. To je čudesno, zato skidam kapu svima koji se bave glazbom bez obzira na rezultate.
Možemo reći da hrabrost gotovo uvijek prati i neki strah. Koji su vaši strahovi?
Miach: U ovom poslu ima puno emocionalnih i mentalnih uspona i padova. Na kraju krajeva ti jesi posao. Nekad se zasitim gledanja i slušanja sebe, uz to svi imaju svoje mišljenje o tebi koje možeš uvijek negdje pročitati. Svejedno ovo je prekrasan posao.
Zdenka: Najljepši na svijetu. Međutim, uvijek me diraju ružni komentari i mišljenja koja dolaze od ljudi koji uopće nisu zainteresirani i ne prate ono što radiš. Toga se bojim. Volim konstruktivnu kritiku i pozitivne ljude koji će nešto reći s ciljem da ti pokažu nešto što nisi sam uočio. Zapravo, strah me zlonamjernih ljudi.
Miach: Meni to dodatno probudi inat da se još više trudim.
Zdenka: To može biti pokretač, ali treba biti svjestan kad je nešto izrečeno u zloj namjeri.
Pa kako onda iz dana u dan s istom željom izabrati glazbu?
Miach: Jednom prilikom su mi se zaredali nastupi u različitim gradovima. Ujutro sam se probudila, prethodni dan je bio stvarno dug, ponovno je trebalo krenuti na put i baš sam pomislila da mi se ne da. U istom trenu sam se osvijestila i rekla sebi – Mia, ovo je tvoj posao i možeš samo biti zahvalna da sad putuješ u drugi grad i nastupaš. To je prekrasno. Prije sam se svaki dan budila za neke druge stvari koje uopće nisam voljela.
Zdenka: Ja sam tako razmišljala prije 20 godina. Sad je prva misao izbjeći ogledalo, druga je da mi treba šminker jer ni po kruh ne idem nedotjerana. To je jednostavno u meni, od malih nogu sam u kazalištu. Scena mi se pružila sve što sam ikad htjela.
Autentičnost je nešto što se uvijek pripisuje pa čak i zahtjeva od umjetnika bez obzira na medij kroz koji se izražavaju. Jedna od naših sugovornica davno je dokazala da je posebna, dok druga polako, ali sigurno ide prema tome, zato je ovo bila najbolja prilika da dobijemo odgovor na to što znači biti drugačiji i autentičan?
Zdenka: Ne znam jesam li ikad bila autentična i svoja jer se sada zgrozim i ne prepoznajem sebe u nekim prošlim izdanjima. Mogu reći da sam bila autentična u borbi protiv prihvaćene estetike, jer sam imala neku svoju. Mislim da je dobro da se čovjek mijenja kako ne bismo sami sebi postali dosadni.
Miach: Biti vjeran sebi, jednostavno. Mislim da je to puno bolje, čak i ako nećemo biti prihvaćeni, nego pokušavati odglumiti nešto što će se drugima svidjeti. Međutim, činjenica da se kao glazbenica moraš uvijek iznova izdvojiti je značajan teret. Zbog toga mi je drago da imam umjetničko ime jer me ono odvaja od svega što se događa u tom kontekstu.
Autentičnost se često manifestira kroz modu i vizualni identitet, posebno kada su pitanju izvođači i izvođačice. Koliko vam je to važno?
Miach: Od malih nogu mi je stil bio ekscentričan i voljela sam modu. Malo sam se smirila što se tiče ekscentričnosti i sada više volim ‘timeless’ komade te mi je moda jedan od omiljenih načina izražavanja, posebno u spotovima i nastupima. Jako me zanima ta scena i voljela bih što više biti integrirana u modni svijet.
Zdenka: U mom slučaju je priča malo drugačija. Ja svoj život dijelim u 40+40 da bismo izbjegli onu strašnu brojku. Na početku moje karijere pravila su bila jednostavna. Važno je bilo biti primjereno dotjeran i elegantan. Ne mogu reći da sam ikada u sebi nalazila osjećaj za modu, vodila sam se onim što je meni lijepo i udobno, to ću nositi.
Kad su krenuli prvi spotovi i snimanja, za mene je to bilo stresno i utjecalo je na moje samopouzdanje. U to vrijeme još nisu postojali stilisti u današnjem smislu pa su pjevačice bile prepuštene same sebi. Tako da sam ja kreirala neku svoju verziju sebe koja se danas oblači malo bolje nego prije. Ova druga 40 faza je puno bolja. Iako je Elektra doživjela svemirsku pravdu zatvorivši Chanelovu reviju u Parizu ja sam uvijek bila kontra kada je moda u pitanju., podsjeća nas na jedan od kultnih trenutaka koji je uslijedio nakon što ju je kontaktirao agent Karla Lagerfelda.
Jednom kada zagaziš u nepoznato i primamljivo, u ono što je tvoj životni poziv, slijedi još jedan izazov. Kako u glazbi ostati vjeran sebi, svom glazbenom izričaju?
Zdenka: To moraš znati, sam sa sobom odlučiti koji je to put. Savjetujem svima da ostanu vjerni sebi jer jedino tako možeš biti sretan u ovom poslu. Moraš realizirati svoj glazbeni put, u protivnom ćeš iznevjeriti sebe. Ja sam žrtvovala sve, godinama sam živjela s roditeljima, ali nikad nisam odustala od svog nauma. Naravno to podrazumijeva da ne gubiš vrijeme, nego da radiš na svojoj glazbi.
Miach: Slažem se. Naravno to ovisi od glazbenika do glazbenika. I sama sam mnogo stvari odbijala jer to nisam ja ili to nije bilo nešto s čim sam se željela predstaviti. Na kraju dana, radije želim biti sretna i stajati iza svega što sam napravila sa samopouzdanjem.
Nedavno sam čitala što je Rick Ruben rekao o toj temi. Ako radiš glazbu samo za publiku, nisi na dobrom putu. Moraš raditi glazbu za koju ti želiš da postoji i glazbu koju ti želiš slušati. To dobro sažima činjenicu da pjesme koje nastaju kad si vjeran sebi zapravo postanu veliki hitovi.
Zdenka: Moja Frka je osvojila publiku zahvaljujući Nipplepeopleu. Kad sam ju ja snimila svi su bježali od toga, diskografi je nisu promovirali niti su je htjeli prodavati, bila je ‘zaključana u ladici’. Ponekad glazba neće osvojiti publiku iz prve, posebno ako predstavljaš nešto novo i originalno. Postoji mogućnost da se to dogodi nakon niza godina, a možda se nikada ne dogodi. No, to nije ni važno jer glazba se ne kreira s tom namjerom. Važno je da su namjere čiste i da dolaze iz srca. Svejedno vjerujem da prava stvar uvijek nađe put do publike. Sve sreća da sam doživjela uspjeh Frke.
Moram reći da su se vremena promijenila. Teško je uspjeti na sceni, mnogo je pjevača, događa se hiperprodukcija, publika mijenja ukus i stav mnogo češće. Zato je još važnije nego ikada ostati vjeran sebi.
Na tragu toga osvrnuli smo se na sve više glazbenih emisija kroz koje se daje prilika nekim novim imenima. Koja je razlika između ‘samo dobrog pjevača/ice’ i nekoga tko će uspjeti u ovom poslu?
Miach: Jedno je imati lijep glas i interpretirati već uspješne pjesme, a drugo je biti samostalni umjetnik koji stvara svoju glazbu, potencijalno piše tekstove i sve to skupa plasira na tržište. Mislim da su to jednostavno dvije različite kategorije.
Zdenka: Veća je hrabrost i talent ako sam kreneš pisati pjesme i imaš viziju što ćeš raditi od početka. Mnogo mladih osoba na početku nema iskristaliziranu sliku toga, ali imaju svoje uzore. To nije nužno loše, barem dok malo ne stasaš, a to je individualan period za svakog izvođača. I sama sam na početku samopouzdanje gradila tako što sam savladavala tehnike i način pjevanja svojih uzora – Arethe Franklin, Mahalije Jackson, Yme Sumac… Važna je nadogradnja i biti svjestan da uvijek moraš nešto novo učiti. Ja sam gotovo cijeli život učila improvizirati. Velik faktor je i sreća te kontakti i poslovne prilike.
Miach: Mogu reći da sam relativno kasno krenula u svijet glazbe, upravo zato što nisam bila sigurna u kojoj vrsti glazbe se vidim. Imam potpuno drugačiji vokal od onoga što je potrebno za žanr u kojem stvaram, odnosno meni prirodnije leži beltanje i ispjevavanje, dok se ono što stvaram više naslanja na falseto i “brzo pjevanje riječi”. Međutim, nisam se vidjela u sferi kojoj moj glas prirodno pripada pa sam samim time odabrala nešto što mi je izazovnije, ali je vrsta glazbe koju ja slušam i koju na kraju želim stvarati. Naravno tu je i osluškivanje publike, ako želiš raditi glazbu moraš prepoznati na što će publika reagirati.
Bez obzira koji način odabrali, najvažniji je rad. Iako se na prvi pogled čini da se meni uspjeh dogodio relativno brzo, to nije bilo baš tako. Prvu godinu sam praktički živjela u studiju, a koliko je pokušaj bilo prije toga. Ništa se ne događa tako brzo i bez rada na sebi. Kad sam se počela baviti glazbom, nisam znala ništa, nisam znala što je mix i master… Nakon sati i sati u studiju, u ove dvije godine, naučila sam toliko toga. Čak i kad ne radim na svojoj glazbi s Mihovilom sam u studiju i samo zbog rada sada imam toliko novih vještina.
A što je sa scenom na koju dolaze svi ti pjevači i pjevačice?
Miach: Prema mladim glazbenicima i onome što rade se više ne mogu zatvoriti oči. Dvorane pune glazbenici koje mlađa publika stvarno sluša i to po nekoliko dana za redom, što je direktni pokazatelj zainteresiranosti publike. I dalje osjećam da postoji otpor prema promjeni na domaćoj mainstream sceni, što je normalno, ali stvari se mijenjaju sigurno.
Zdenka: Očekujem preokret i da će mlađa generacija potpuno preuzeti pa čak i ‘odrezati’ sve što je bilo prije.
Miach: Mislim da mladi glazbenici stvarno cijene generacije prije sebe i rado ih se sjećaju, samo se bore za svoj prostor i svoj glas. Vjerujem da ste i vi kao mlada glazbenica doživjeli negodovanje i slične komentare kao i mi sada od starijih generacija.
Zdenka: Tako je. Važno je shvatiti da sve ima svoj početak. Mlade generacije sa sobom donose novo vrijeme, koje se nadograđuje na nešto što je već postojalo. Ja ću uvijek podržavati mlade sa zdravom dozom kritike.
Ne sumnjamo da ćemo obje još imati priliku gledati na domaćoj sceni kakva god ona bila i kakvom god ju učinile prošle i buduće generacije. Bez obzira na sve razlike, Miach i Zdenka Kovačiček imaju velike planove? Čemu se nadate u budućnosti?
Miach: Možda će ovo zvučati glupo, ali meni je uvijek uzor buduća ja. Pametna žena koja zna tko je, koja je ostvarila sve što je htjela i koja stoji iza svega što je napravila. Nisam ni kao mala imala postere na zidu, uzor mi je oduvijek ta neka vizija mene. Zato mi je ultimativna želja i plan kvalitetna, uspješna, duga glazbena karijera i napunjena Arena., nabraja Miach.
Zdenka: Bravo! Tu imamo isti stav. Nemam više toliko vremena pa bih htjela biti sadašnja ja, ali u prošlom vremenu.“, odgovara Zdenka u svom stilu. Sada sam zrela, u odnosu na prije pametnija, iskusnija i hrabrija. Zato su i moji planovi još uvijek veliki. Kao što je Elektra postala jedan kultan i važan trenutak za mene, tako vjerujem da će sve stvari kad tad doći na svoje mjesto. Nisam praznovjerna, ali vjerujem u to i upravo to mi pričinja zadovoljstvo u stvaranju novih projekata dok god budem mogla.
Foto: Danko Šimunović
Zahvaljujemo studiju Brigada na ustupljenom prostoru za fotografiranje.
