Rijetki su oni koji u životu pronađu pravu ljubav, a oni koji pronađu srodnu dušu mogu reći da su iskusili najbolje od ovoga svijeta. Takve ljubavi nose poseban teret – moraju svijetu neprestano dokazivati da su moguće, a ne da su samo filmska izmišljotina.
To su ljubavi u kojima bliskost prožima cijelo tijelo, koje zajedno dišu, nadopunjuju se, inspiracija su jedno drugome, poticaj i snaga. Laički, te ljubavi se najčešće opisuju: ‘’On/ona je osoba baš za mene i to sam jednostavno odmah znao/znala.’’
Mi smo imali sreću upoznati dvije žene koje su takvu ljubav i iskusile – onako jako, na koži, ispod kože, u srcu. I danas pričamo o tome. Te iste žene su tu ljubav izgubile. U našem serijalu BOLD TALK pričamo o smrti i ljubavi u istoj rečenici. Jer moramo. Zbog svih onih koji su to proživjeli.
Tina Biloglav i Nina Grilc su nam kroz svoje iskustvo osvijestile da ljubav prema srodnoj duši nakon smrti partnera ne umire, nego da zapravo neprestano raste.
Obje su vrlo mlade izgubile životne partnere. Tinin Marko dobio je rak i polako ‘odlazio’ u mukotrpnoj borbi s kemoterapijama i zračenjima dvije godine. Svaki dan razmišljala je hoće li ga izgubiti te istodobno odgajala dvije predivne djevojčice. Ninin Marko, inače najpoznatiji slovenski snowboarder, poginuo je u nesreći na snimanju filma. Dogodilo se brzo i nenadano. Bili su u trenutku života kada se činilo kako im se ‘sve posložilo’. Imaju troje djece, a samo dva mjeseca prije njegove smrti su se vjenčali i Nina je bila u osmom mjesecu trudnoće.
FASHION.HR: Partnerski odnos ponekad u vezama zanemarimo jer stignu neki drugi odnosi koji su nam ponekad prioritetniji, poput ljubavi prema djetetu. Zato se uvijek valja podsjetiti odnosa kakav je bio na početku i osjećaja koji nas je prvotno spojio s tom osobom. Kako je izgledalo vaše zaljubljivanje?
Nina: Upoznala sam Marka 2009. godine i čim sam ga prvi put vidjela znala sam da je to to.
Tina: Kod nas je bilo sve suprotno!
Nina: U trenutku upoznavanja Marko je bio na vrhu svoje snowboarding karijere, sva pažnja bila je usmjerena na njega. Okruživale su ga zgodne cure, sponzori, svi. Ekstremni sportaši generalno imaju dosta izražen ego jer im je to u prirodi posla. Treba puno hrabrosti da se spustiš na boardu s 40 metara visoke skakaonice. Takav je bio i on. Prvi put smo se vidjeli na zabavi, između nas je bila čaša vina i on ju je prepustio meni. Doduše, sve što mi je govorio bilo je nekako krivo. Pitala sam se: Što ovaj frajer govori? U tom trenutku nisam imala pojma čim se bavi i to ga je začudilo. Pa kako ne znaš tko sam, jedan sam od najboljih snowboardera u Sloveniji. Odmah na prvu privukao me izgledom, ali imao je još nešto. U razgovoru i u njegovim očima osjetila sam da negdje u njemu jest želja za obitelji i ljubavi. To sam odmah osjetila čim smo se upoznali.
Tina: Naša priča je totalno drugačija. Ja sam pala godinu na studiju Arhitekture i došla sam na njegovu godinu. Sada kada gledam unazad, srećom da sam pala jer tko zna bi li se uopće upoznali. On se odmah, čim sam otvorila vrata na ulasku u jednu od učionica zaljubio u mene, a meni je on bio čudan. On je mislio da ima zavodnički pogled, a ja bih taj pogled opisala kao malo lud. Postali smo prijatelji ili kako bi on rekao upao je u rupu zvanu friend zone. I Marko nikad nije odustajao od ideje da budemo nešto više. Pokušavao me je osvojiti bezbroj puta. Došao bi mi pijan u ponoć na vrata da mi kaže da je zaljubljen, ja bez šminke, u širokoj trenirci, nisam ga mogla istjerati. Ponavljao je koliko mu se nenormalno sviđam. Odbila bi ga, onda bi kratko odustao od mene, pa bi se za dva mjeseca vratio…
Nina: Nakon tog prvog susreta bili smo on i off dvije godine, jednom je otišao u Australiju na natjecanje, nazvao me i rekao: ‘’Ja mislim da te volim.’’ Taj poziv koštao ga je 1500 eura! Znala sam da je on pravi jer nikad prije njega nisam razmišljala o djeci, o braku, o zajedničkom životu. S njim sam vrlo brzo imala osjećaj da mogu sve ako je on uz mene.
Tina: Glumila sam neuhvatljivu, ali tu i tamo bi Marku dala da mi se malo približi. Godila mi je njegova pažnja. Usred jednog ljeta me prvi put pokušao poljubit na najgori mogući način. Otpratio me do auta nakon nekog izlaska i rekao: ‘’Kae, oćemo se sad poljubiti?’’ A ja sam pomislila: Ajme, sad sigurno ne…To ‘’udvaranje’’ je trajalo dvije godine! I on nije odustao. I tako malo po malo… Jednu noć sanjala sam njega, da se ljubimo. Probudila sam se ujutro i imala neki dobar osjećaj, kao da tako treba biti. To je bilo u srijedu, a u petak smo već završili skupa. Sada kada gledam unatrag imam osjećaj da se taj san trebao dogoditi, da se ta ljubav trebala dogoditi. I srećom, je.
FASHION.HR: Kako ste se ipak odlučile da je to to, da s tom osobom želiš ostati zauvijek?
Nina: Kad sam ‘’pala’’ na njega, više nije bilo povratka. Imali smo uspone i padove jer ego je radio s obje strane. No, onda bi srce poslušalo razum: Imamo isti cilj, idemo prema istim željama, smirimo se. Ovo nije utakmica. Nema veze koliko se ljutiš na partnera, moraš malo popustiti, pronaći balans, iskompenzirati. Na tome se vidi koliko ti netko doista znači. Ja sam bila sigurna da ću s njim biti do kraja života.
Tina: Ušla sam u tu vezu kao jedna osoba – koja ne zna voljeti niti biti voljena jer ranije kroz život nisam iskusila takvu ljubav. Naučio me koliko je predivno davati i primati ljubav. Način na koji je on vjerovao u mene je nešto što želim svim ženama – izgradio mi je vjeru u sebe i ljubav prema sebi. Što god sam ja u životu radila, on je bio taj koji me bezrezervno poticao. Moj najglasniji navijač. Naučio me da volim samu sebe, to je bila takva ljubav. I zato sam znala da je to to.
Nina: Da, srodna duša te uvijek čini boljom… Jedina stvar koju je moj Marko imao, a ja nisam, jest drukčiji pristup životu – govorio bi da sve moramo učiniti danas jer sutra nas možda nema. To mi je bilo fascinantno, ja sam uvijek bila ziheraš, oklijevala, bila rezervirana, a on bi samo gurao dalje…Kad sam bila zabrinuta on bi uvijek rekao: Baby, don’t worry, I got it. Možemo mi sve. Naša ljubav je, sad kada se prisjećam, od početka bila ‘’crazy love’’.
FASHION.HR: Nemoguće da vam je u vezi uvijek bilo savršeno, pa ne postoje takvi parovi?
Nina: Zajedno smo bili 12 godina. Naravno, imaš dobre i loše trenutke. Očekivanja su ona koja su najgora u vezama, ti si jedna osoba, on je druga. I onda želiš da se netko mijenja po tvojim parametrima. Zaljubila si se u osobu, ne u svoja očekivanja. Nama je najteže padala ta razdvojenost. Njemu je posao bio život. Nije mogao pustiti taj adrenalin, svoju karijeru. I onda nas je jedna nesreća ponovno povezala. Imao je tešku ozljedu leđa i to je bio trenutak koji nas je stvarno ‘’vratio’’. Pokazao nam je što je bitno i koliko ne možemo jedno bez drugog. Marko je izgubio cijelu jednu sezonu na rehabilitaciji. Ja sam, naravno, ostala uz njega. Puno smo razgovarali. On je počeo shvaćati da board nije jedino što ima u životu, a ja sam znala da ne mogu tražiti promjenu samo od njega. U tom trenutku osvijestila sam i što je meni stvarno bitno u životu – on, djeca i to da smo zajedno 24/7. I tako je i bilo: Odlučila sam da ću i ja početi boardati, ako je to jedina prepreka! Tako je i bilo. Nakon mene, naučila su i djeca…Uredili smo si život da možemo neprestano biti skupa.
FASHION.HR: Kakva je vaša ljubav bila kad su došla djeca? Je li bila pribranija, razumnija ili ste ‘pucali na sitnice’? Jeste li se bolje razumjeli?
Tina: Kad sam saznala da sam trudna, mi smo se iznova zaljubili, kao na početku. Opet smo se stalno držali za ruke, bilo nam je predivno. I sad se naježim kada se sjetim tog vremena. Dodatno smo se povezali kada sam rodila, nismo bili jedan od onih parova koji stavljaju na vagu ili broje jedan drugome koliko puta je tko uspavao bebu, tu se moglo vidjeti koliko smo se podržavali. Naša Tonka je bila mjerna jedinica za nemirno dijete, poklopilo nam se da smo u tim prvim mjesecima adaptirali i stan u kojem ćemo živjeti, financijski nismo najbolje stajali, došla je korona…Tko god mi je pokušao pomoći nije mogao – Tonka je najviše željela biti samnom. Mislim da ono što je očuvalo naš odnos jest pribranost. Kad god sam ‘’pucala’’ – nikad nisam ‘’pucala’’ na njega. Pogledali bi se u najtežim situacijama i jednostavno smo znali – ovo radimo zbog nekog višeg cilja.
Nina: Iznova sam i još više zavoljela Marka upravo u trenutku kad sam vidjela kakav je s djecom. Kad vidiš da netko koga voliš toliko voli vašu djecu, koliko im je posvećen, koliko može i želi raditi s njima. Meni je to bilo wow. Nema više od toga. To je neprocjenjivo, predivno. Jednu večer sam mu baš bila rekla: Tako brzo vrijeme prolazi, djeca rastu. On je odgovorio: ‘’Da, a kad narastu onda ćemo ostati ti i ja baby, back to us.’’ Planirali smo puno toga, planirali smo živjeti u planinama. Planirali smo…
Tina: Rekla bih da smo s dolaskom Tonke još više čuvali svoju ljubav. Mi smo jako vjerovali u budućnost. Imali smo teško razdoblje, ali kao… vidimo kopno, bit će to dobro. Toliko smo uzbuđeni bili, Marko je stalno pomagao na radovima adaptacije stana, njegovi roditelji bi ga pitali zašto on to radi, a jedan obiteljski prijatelj je dobro rekao: On svojoj obitelji gradi gnijezdo. On kad je došao u taj stan rekao je: Zamisli, ovo je stan u kojem ćemo mi vjerojatno umrijeti. To je dovoljno dobro, tu ćemo dočekati starost. I zapravo je bio u tom stanu do kraja. Bio je u pravu. Samo nekoliko mjeseci nakon preseljenja naš život je potresla njegova dijagnoza I često mi je baš ta rečenica prolazila glavom.
FASHION.HR: Jeste li u tim trenucima beskrajne sreće razmišljale da se može nešto tragično dogoditi?
Tina: Nisam, stvarno nikada. Bila sam svjesna da nam je predivno, da imam obitelj koju sam uvijek željela, ali nisam se bojala budućnosti.
Nina: Kod mene je zapravo bio jedan trenutak. Godinu dana prije njegove smrti imala sam spontani pobačaj. Toliko sam krvarila, da je bilo pitanje hoće li me spasiti. Nakon toga, kad sam zatrudnjela s trećim djetetom čini mi se kao da je sve pokušavao ubrzati, da sve stigne napraviti. Zaprosio me u lipnju, umjesto velikog vjenčanja na skijalištu, organizirali smo brzo i obiteljsko vjenčanje u rujnu kad sam već bila jako jako trudna. Činilo mi se kao da se jako žuri oko svega, kao da je osjećao da će se nešto dogoditi. Još sam u tom trenutku razmišljala kako život nije fer jer ja imam sve, a neki ljudi nikad to neće moći iskusiti. Kad su mi javili za Marka i nesreću to je misao koja mi se počela vrtjeti po glavi.
FASHION.HR: Kakva je ljubav kada saznaš da je tvoja srodna duša smrtno bolesna?
Tina: Bolest te natjera razmisliti o tome što je bitno, a što nikad i nije bilo bitno. Mi smo bili team, sve smo radili skupa što smo mogli da mu olakšamo bolest. To nije gripa. Koliko god ljubavi daješ, hraniš ga, masiraš, presvlačiš ga. Ništa ne možeš. On se brine jer je tebi teško, ti se brineš za njega. On je bio meni bitniji od mene same, a ja sam njemu bila najbitnija. On meni nije želio reći koliko ga boli, a ja njemu koliko me boli što sam nemoćna.
Nama je kemoterapija odredila kako će izgledati posljednje dvije godine. On je dao sve od sebe da nam i te dvije godine bude lijepo. Bili smo bliži nego ikada. Povezali smo se u tom razdoblju koliko neki ljudi neće za cijeli život.
FASHION.HR: Kako su izgledali posljednji trenuci, trenutak kada ste saznale da ga više nema, jeste li tražile objašnjenje u svojoj glavi ili?
Tina: Kad je Marko shvatio da neće biti dobro pokušao se hvatati za bilo što: vjeru, Boga, ali nije mu uspjelo. Ni meni. Zadnjih četiri mjeseca živjela sam razmišljajući jel mu opet pozlilo, tko čuva cure, tko je s njim…Ja sam mjesecima znala da ga gubim. Doslovno sam u jednu ruku osjetila olakšanje jer ga više ne boli, jer je gotovo… Markove zadnje riječi koje je izrekao večer prije smrti su bile: Ja sam na ovaj svijet došao s misijom, odradio sam je brutalno i sad idem. I stvarno jest. Nini je bilo totalno drugačije.
Nina: Danima nisam znala šta se događa, sve je bilo u loopu. Razmišljala sam samo da djeci moram dati jesti, a još sam bila u osmom mjesecu trudnoće. Marko je umro u Austriji, prva dva dana me najviše proganjala misao da je on tamo negdje umro sam, da ja nisam bila uz njega. Zamjerala sam si to jako… Toliko je živio, toliko je htio biti uz nas i toliko je stvari želio napraviti. Prvih nekoliko mjeseci sam čak pomišljala da bi bilo bolje da se meni to dogodilo, a ne njemu. On je trebao biti na ovom svijetu, da sve stigne napraviti.
FASHION.HR: Što s ljubavi nakon smrti?
Tina: Imaš paralelni život. Sruši ti se svijet, a onda odmah dolaze sve obaveze, život nastavlja dalje, u čemu ćemo ga sahraniti, koja muzika, koje cvijeće… Tu prvu večer nisam planirala reći curama, ali kad sam ih stavila spavati Tonka je pitala za tatušku. Ja sam rekla: Ljubavi, mislim da se tatuška više neće vratiti kući. Tonka je pitala: Jel umrijo? Ja sam rekla: Da, mislim da je umrijo. I di je sada?, nastavila je. Pa tu negdje, na nebu, rekla sam joj. U tom trenu sam shvatila da je gotovo. Ali idućih mjesec dana sam i dalje čula njegov glas. Koje god pitanje bi si postavila, čula sam što on meni odgovara. Osjećala sam kao da je on tu, kao da mi on daje snagu i da sam sigurna. To je nešto nevjerojatno u što ja kao racionalist nisam nikada vjerovala, ali toliko stvarno sam ga osjećala. Mislim da kad netko tvoj umre, ako si ga iskreno volio, ta ljubav samo raste. Smrt ne prekida ljubav. Jednostavno ja ga volim i dalje. Ne odričeš se te ljubavi. Štoviše, sad kada se osvrnem sam svjesnija koliko su ljudi u lošim vezama, koliko sam ja zapravo bila voljena. Ta ljubav koju je on meni davao me učinila osobom kakva sam danas.
Nina: Puno je Tina rekla toga što i ja osjećam i što sam i ja doživjela. Željela sam funkcionalnu obitelj, ljubav – možda jer to nisam imala u svom djetinjstvu. Puno ljudi mi je nakon njegove smrti pričalo kako je on govorio o meni kad nisam bila prisutna. Moja Nina, ona može to, ona sve može. Ja sam bila njemu sve, kao i on meni. Prava ljubav je baš to kad si više zabrinut za nekog drugog nego za sebe. Kad sam saznala da je Marko umro, ja sam više razmišljala o tome kako se on osjećao zadnji trenutak svog života, zadnje sekunde kad mu nitko nije mogao pomoći.
Tina: Kad su mi doktori rekli da je Marko zapravo ostao bez kisika zbog metastaza, znam da je do smrti je 30-ak sekundi. Znam da nemam ništa od tog razmišljanja, ali ono što me mučilo jest.. Mozak mu je radio do zadnjeg trenutka, znam da se zadnjih 30 sekundi borio za zrak, da su mu prolazile misli, da je bio sam u sobi s nepoznatim ljudima, žao mi je što nisam bila s njim. Bilo me užasno strah kraja, strah da nisam dovoljno jaka da budem tada uz njega, ali dala bih sve da sam tada bila uz njega, držala ga za ruku i dala mu mir.
FASHION.HR: Čini li vam se sada da je lakše umrijeti, da vas netko vaš čeka…?
Tina: Još od djetinjstva sam znala imati paniku od smrti, onda kad sam bila starija bilo me strah raka iako nitko u mojoj obitelji nije bolovao. I onda sam gledala rak oči u oči. Najgora vrsta suočavanja sa strahom. Ne možeš pobjeći, ali ga možeš pogledati u oči, da i on tebe vidi. Ne bi još htjela umrijeti, ali imam osjećaj da nešto postoji iza. Znam da ću nekad ja krenuti…, a on će me dočekati i onda ćemo pričati o svemu: vidi kako sam tvoju knjigu nastavila, si vidio kako su cure dobro…Jednostavno ćemo jako dugo pričati. Da, kao da je lakše umrijeti kad znam da je on tamo.
Nina: Jedino zbog čega se bojim smrti su moja djeca koja sada imaju samo mene. Nitko ih ne može voljeti toliko koliko ih ja volim i koliko ih je on volio. Trebaju me, da sam zdrava, da sam ok, jer sad im moram davati ljubavi za oba roditelja. I stalno želim davati više, nastaviti sve što je Marko započeo. Jer smrt je dio života. Nije me strah umrijeti, znam da će me on čekati tamo.
FASHION.HR: Mislite li da je moguće naći srodnu dušu opet?
Tina: Navečer kad uspavam cure i legnem u krevet mi znači proći misao: toliko mi fali ljubav… Ali fali mi njegova ljubav. To ne mogu više imati.
Nina: Nakon Markove smrti ja sam se jako povukla, emocije sam potpuno ugasila. Alaska se rodila tri tjedna nakon Markove smrti, ja nisam osjećala ništa. Ja sam bila mrtva unutra. Mislila sam to je sad gotovo i ja nikad neću osjećati više ništa za nikoga. Ono kako sad razmišljam: Imala sam ljubav, veliku ljubav, srodnu dušu, to je bilo dovoljno, to je bio dio mog života. Sad je fokus na drugim stvarima. Trenutno ne razmišljam o tome da ću naći nekoga. Naša ljubav bila je velik dio mog života, ako ne nađem nekog drugog to je ok. Bit ću sretna s drugim stvarima. Imala sam stvarno veliku ljubav. Marko je bio sve što sam željela, on je bio moj otok.
Tina: I ja sam to razmišljala, ako mi se više ne dogodi ljubav okej sam s tim. Imam svoje cure, posao, ispunjena sam osoba i onda se sjetim njega i izjave koja mi se urezala u pamćenje: ‘’Kada mene ne bude, nemoj biti jebena Josipa Lisac. You do you.’’
FASHION.HR: Kad dođe trenutak nove ljubavi, ostavljate li dio srca ipak svom Marku?
Tina: I Nina i ja smo izašle iz veza koje su bile jako zdrave i u kojima smo bile jako voljene i mi smo jako voljele. Nije da imamo traume. Mi imamo ostvarenje ljubavi. Nije me strah voljeti, jako mi nedostaje ta ljubav. Iskreno, želim jednom opet voljeti, ali mislim da prvo moram početi voljeti njega kao da je otišao. Ja ga još volim kao da je tu. Mislim da taj dio mora doći do srca, do glave je…ali do srca nije. Mislim da je to ključan trenutak. On je meni i dalje prva misao ujutro i zadnja navečer.
Nina: To je bio takav šok, i nakon dvije godine još procesiram što se dogodilo. Ja ga još volim isto kao i prije, možda sada malo drukčije – kao da je on dio mene. Promijenio me, kao da on živi u meni. Teško je to objasniti riječima.
Tina: Slažem se s Ninom. Primjerice, Marko je bio puno otvoreniji, a ja uvijek nekako sa strane. Ja sam najbolji navijač, ali ne moram biti na svakoj tekmi. Stvari koje je on dobro radio, kao da su postale dio mene, ja ih nastavljam. Istupam i sama javno, znajući da tako mogu zadržati njegovo djelovanje i da njegova knjiga dođe do što većeg broja ljudi. Ja sad osjećam da doista živim, da radim stvari koje prije ne bi, puno sam otvorenija, baš kako me uvijek poticao. Puno svog partnera upiješ u sebe…tek kad ga izgubiš shvatiš koliko.
Tina i Nina koračaju dalje. Nama svima poticaj su da bar na trenutak zastanemo, poljubimo, zavolimo još više ili se pak maknemo iz odnosa koji su toksični i ne ispunjavaju nas.
Nakon smrti partnera/partnerice, ljubav poprima osjećaj potpune predanosti jer nema zamjeranja, nema prljavih čarapa na podu i nema svakodnevnih problema. Ostaje samo čista ljubav. I ona ne prestaje kad se riješi ostavinska, ona samo nastavlja živjeti. Više ne propada nošena teretom navika i svakodnevnih drama. I upravo takvu bi je trebali živjeti svaki dan. Jer imati takvu ljubav kao Tina i Marko te Nina i Marko zaslužujemo svi. Pa bar jedan dio svog života.
Foto: Mirta Cindrić
Lokacija: Canopy by Hilton Central Bar
