Ponekad nas život dovede do trenutka kad dalje više ne možemo sve dok sami sebi ne priznamo sve svoje strahove i suočimo se s njima. Svi koji su doživjeli taj trenutak znaju o čemu se radi, a onima koje to tek čeka sljedeći redovi mogu biti inspiracija i utjeha da su najteži trenuci u životu najčešće oni iz kojih izađemo jači, mudriji i kao nova verzija sebe.
Viktorija, Ozren i Antonija podijelili su s nama svoje priče i hrabro podijelili svoja najveće bold confession životne trenutke.
BOLD CONFESSION: Kako si priznati da život koji gradiš nisi ti?
Viktorija Valdec danas jedna je od jedna je od najvećih stručnjakinja za Kundalini yogu u Hrvatskoj, ali prije nekoliko godina njezin je život bio dijametralno suprotan ovome danas: rad u najvećoj marketinškoj agenciji na svijetu, suradnja sa svjetski poznatim klijentima i suradnicima, štikle, odijela, frizura, makeup, sastanci do kasno u noć, nema godišnjeg, nema vikenda i dostupnost poslodavcima i klijentima kad god je to potrebno.
Što je najteža stvar koju si morala priznat samoj sebi?
„Najteža stvar koju sam morala priznati samoj sebi je da su svi koraci koje sam poduzimala, a poduzimala sam ih jako štreberski, aktivno i nabrijano, krivi. Da to uopće nije ono što ja zapravo želim. Da su marketing, brak i mjesto na kojem živim totalno nešto što sam mislila da trebam raditi. Sve je zapravo bilo dijametralno suprotno od onoga što sam ja“, počela je svoju priču Viktorija.
Kako ti je priznanje promijenilo život?
„Taj životni period bio mi je i najbolji i najgori u isto vrijeme. S jedne strane bilo je najbolje ikad jer sam konačno postala dosljedna sebi, riješila se svih gastritisa, infuzija, stresa, različitih loših emocija u tijelu i glavi. S druge strane, bilo mi je najgore ikad jer je to priznanje bilo heavy shit koji baca u depresiju i morala sam se boriti s time. Jako je teško priznati samom sebi da život koji si gradila nisi ti. Trenutak kad shvatiš da su sve godine studiranja, edukacija, neprospavanih noći, ganjanja karijere, spašavanja krivog braka je težak, nećemo se lagati. Kao da preko noći shvatiš da ništa od svega što jesi zapravo nisi.“
Kako je bilo svoje priznanje podijeliti s drugima?
„S jedne sam strane izgubila užasno puno ljudi za koje sam mislila da će ostati uz mene. S druge strane, neki drugi ljudi za koje sam mislila da će mi okrenuti leđa su ostali uz mene. To je samo bio dokaz toga koliko sam krivo vodila život – nisam čak znala prepoznati prave prijatelje. Ljudi nisu mogli shvatiti zašto bi netko iz pozicije direktorice marketinga i divnog braka odjednom to sve pustio da bi otišao za nekim svojim snovima.“, kaže Viktorija.
Kako tvoj život izgleda danas?
„Danas mi je samo žao da sve to nisam napravila prije. Jedino što imam za poručiti i što učim svoju ekipu na Yogi: pronađite način da čujete sami sebe i nemojte čekati s promjenom. Život je previše kratak da bismo ga davali u krive smjerove i treba isprobavati sve život. Čak i ako zezneš nešto – nisi drvo, možeš se pomaknuti! Ako ti negdje nije dobro, piči dalje!“, kaže Viktorija, a svima kojima ipak treba malo (yogijske ili duhovne) podrške mogu joj se slobodno javiti.
BOLD CONFESSION: Kako preživjeti u svijetu glazbe ako se boriš s mucanjem i trajnim oštećenjem sluha?
Ozren Glaser je skladatelja filmske i kazališne glazbe te jedan od osnivača International Sound & Film Music Festivala. Od većih projekata radio je kao izvršni savjetnik za glazbu na filmu “The Reader”, koordinator produkcije na južnoafričkom filmu “U-Carmen eKhayelitsha” te kao skladatelj na brojnim predstavama u zagrebačkom HNK-u, ITD-u, Trešnji i drugim kazališnim kućama i filmovima. Ozren muca i ima trajno oštećenje sluha.
Što je najteža stvar koju si morao priznat sam sebi?
„Meni su sluh i mucanje bile najveći izazovi u mojim formativnim godinama. Najteže mi je bilo uklopiti se u školski sustav, prvenstveno mislim na učenje i polaganje ispita. U srednjoj sam školi bio dosta loš, prošao sam čak s tri. Moje je znanje bilo drastično veće, ali ja nisam to svoje znanje mogao iznijeti zbog problema s govorom i nerazumijevanjem okoline.“, priča Ozren.
Kako je bilo svoje priznanje podijeliti s drugima?
„Tijekom školskih godina često su mi se rugali. Bio je to low key buling. Zvali su me mucavac ili gluhi. Jesam ja vedra osoba, ali pogodi te to negdje. Budući da sam se odlučio baviti glazbom to sve je uveliko utjecalo na mene budući da je bavljenje glazbom uključivalo ne samo sluh, nego i govor. Morao sam komunicirati s ljudima. Danas mi to nije problem, okružen sam predivnim prijateljima, volim upoznavati nove ljude i stjecati poslovne suradnike.“
Kako ti je to promijenilo život?
„Teško je, ali postalo mi je normalno. Mogu to usporediti s odlaskom u teretanu. Zašto bi nekome bilo ugodno u teretani: teško je, oznojiš se, sve te boli i nije ti ugodno. Svaki trening je izlazak iz zone komfora. Međutim, ti znaš zašto vježbaš. Bolje se osjećaš i svaki put je sve malo lakše. Ja sve što radim, radim unatoč svom sluhu i mucanju.
Kako tvoj život izgleda danas?
„Benefit koji ja imam od toga je neusporedivo veći. Mene to konstantno gura naprijed. Meni su moji rezultati i rušenje mojih barijera u komunikaciji i prevladavanju te situacije sa sluhom i govorom kao nekom body builderu koji počinje vidjeti rezultate. Kao da je neki kržljavac došao prvi dan u teretanu, nije odustao i danas se divim svom snažnom tijelu koje je izgradio. Tako se osjećam.“, podijelio je s nama Ozren.
BOLD CONFESSION: Kako si priznati da nisi dobro i da je u pitanju depresija?
Antonela Golobić naizgled je imala sve – prvostupnica kineziologije, vitko tijelo, uvijek lijepo obučena i osmijeh od uha do uha na svakoj Instagram fotografiji. Njezino je priznanje značilo puno unutarnjeg rada, a nakon što ga je priznala samoj sebi, odlučila je hrabro pomoći i drugima. Njezina se borba odvijala iznutra, a kad je pobijedila, rezultati su se vidjeli i na van.
Što je najteža stvar koju si morala priznat samoj sebi?
„Definitivno mi je najteža stvar bila priznati da bolujem od kliničke depresije, sjećam se kao jučer tog dana. Dobila sam prvo mišljenje i nisam vjerovala jer to meni nije bilo moguće i otišla sam potražiti drugo. Dobila sam ponovno isto, ako ne i gore: „Depresija i anksioznost potaknute kumuliranim frustracijama, na socijalnom planu, kao i neintegriranim stresnim/traumatskim iskustvima iz formativnog perioda uz značajan doprinos faktora ličnosti.“ Čitam taj nalaz i pitam se jesam li to stvarno ja? Godinu dana nisam čitala niti jeda nalaz od straha, nikako se nisam mogla pomiriti s tom činjenicom. Nakon godinu priznala sam si da bolujem od depresije i da ću vjerojatno cijeli život biti na lijekovima.“, započela je svoju priču Antonela.
Kako ti je to promijenilo život?
„Sad kad pogledam unazad, na bolje. Od tog da su se ljudi koji nisu trebali ni biti u mom životu, maknuli sami od sebe. Depresija mi je pokazala tko je stvarno ovdje, kad “zagusti”. U jednom periodu sam se osjećala jako usamljeno, kao da me nitko ne razumije i ne čuje. Sve dok nisam upoznala ljude koji prolaze isto i slično i vidjela da nisam jedina, da nisam sebi zamislila to u glavi. Prvi put u životu sam zavoljela sebe onakva kakva ja stvarno jesam. Cijeli život sam težila savršenstvu, a savršenstvo ne postoji. Dopustila sam si pogreške, dopustila sam si kaos u glavi, dopustila sam si odmor. Možda se to vama čini glupo, ali u mojoj glavi je cijeli život bio lov. Morala sam biti najbolja u svemu što radim, pogreške bi sama sebi skupo naplatila. Pronašla sam dobrog psihoterapeuta i dobru terapiju i dopustila sam sama sebi da uživam u životu.“
Kako je bilo svoje priznanje podijeliti s drugima?
„Olakšavajuće. Ja sam osjetila takvo olakšanje da ne moram stalno lagat i skrivat se kad mi nije dobro, nisam morala stalno nositi osmijeh samo da drugima pokažem da sam dobro. Moja najveća slabost je meni ustvari spasila život. U tom periodu sam pronašla ljude koji prolaze slične situacije i toliko podrške sam dobila. Saznala sam da sam kroz svoj život toliko ljudi pomogla, a da tog nisam bila ni svjesna. Takve situacije su me samo potaknule da nastavim dalje. Da vjerujem u sebe.“, ponosno kaže Antonela.
Kako tvoj život izgleda danas?
„Točno onako kako sam ga i zamišljala, ostala sam vjerna sebi. Sama i neovisna, uspjela sam sve što sam sanjala prije nekih 5-6 godina. Ponosno mogu reći da sam postala vlasnica jednog malog fitness studia. Radim posao koji volim iako ima težih dana ali to je sasvim normalno i sad ti teži trenuci više nisu tjedni ili mjeseci nego par sati. Danas najotvorenije pričam o svojoj bolesti jer znam koliko je meni bilo potrebno prije tri godine da čujem da se može, da bolest možda i je usporila neke moje ciljeve ali mi je itekako otvorila oči. Život piše čudne priče, ali ja svoju ne bi mijenjala ni za što.“, podijelila je s nama Antonela kojoj je fizička aktivnost itekako pomogla kod njezinog priznanja. Ako ti nedostaje motivacije u tom smjeru, Antonela čeka tvoju poruku.
BOLD CONFESSION: Kako priznati sama sebi da nisi sretna i da ti je potrebna psihoterapija?
Anja Kovačević živjela je po principu završi školu, radi, udaj se, rodi i to sve odradi „pristojno i primjereno“ i to joj je bilo okej. Sve do trenutka kad više nije bilo okej. Morala je sama sebi priznati da nije sretna i da ne zna kako dalje. Priznala je sama sebi da nije sretna i da joj je potrebna pomoć.
Što je bilo najteže za priznati samoj sebi?
“Da vrijedim. Da zaslužujem. Da smijem i da mogu. Da nisam kriva. Vrijedi za sve čega sam se bojala, za sva svoja postignuća koja sam banalizirala, za sav teret krivnje koji sam si na leđa natovarila. Potres 2021. je do te mjere razrušio sve obrane koje je moj self u tom trenutku imao pa se odlazak na spavanje svodio na Xanax plus biljna tableta, jastuk koji je glumio plišanca i u prvih par mjeseci suprug i njegova ruka bez koje ne bih mogla zaspati. Ni meni ni mojim bližnjima se u potresu ništa nije dogodilo, ali “moja kuća” se srušila kao da je od karata. Psihodinamski gledano, lijep primjer regresije. Istovremeno i potreba i idealan trenutak za krenuti ispočetka. Strah od potresa zauzeo je mjesec dana psihoterapije, psihoterapija ostatka života iduće dvije godine. Nikada prije psihoterapije nisam za sebe mislila da sam odličan učenik. Da sam dobra prijateljica ili djevojka. Da zapravo želim biti mama. Da mogu nekome biti dobra supruga. Da mogu biti kotačić koji će potaknuti na promjenu. Da je uopće nekome bitno što ja mislim i tko bi to uopće (i zašto) želio čuti. Onako, prosjek, završi školu, radi, udaj se, rodi i to sve odradi „pristojno i primjereno“ i to mi je bilo ok, meni prihvatljivo. Ali s druge strane bunila sam se konstantno, voljela sam se nazivati borcem za pravdu i to na svim frontama. Sve sam napravila kako je trebalo, završila sam školu, upisala fakultet, završila poslijediplomski, zabavljala sam se, zaposlila sam se. Čak sam se i udala. Prvu gastroskopiju sam napravila u ranim dvadesetima. Na terapiji za gastritis sam bila do 30-e.”
Kako ti je priznanje promijenilo život?
“Baka me često znala pitati jesam li sretna. Nisam bila sretna. Bila sam ok, ali s puno nesretnih dana. Ali oh kako je teško bilo prihvatiti sebe u tom drugom svjetlu, sama sam sebi bila najgori neprijatelj i najveći saboter. Lakše je bilo živjeti s onime na što sam navikla i s onim što mi je poznato nego prihvatiti da je u redu željeti i biti sretna. Prihvatiti da su moji rezultati moja zasluga, moj trud, moja motivacija, moje sposobnosti. Da tuđi život, tuđe emocije i tuđe odluke nisu moja odgovornost. Ali i da moje jesu. Da u mom selfu nisam samo ja već i gomila iskustva, od najranije dobi. Izgraditi zdravi narcizam i pomiriti se sa samom sobom i sa svijetom, jer je bilo vrijeme, je bilo najteže. U procesu psihoterapije, sa terapeutom, na neki način postaješ samom sebi svaki objekt koji je na tebe u nekoj fazi života ostavio velik i dubok utisak. To su roditelji, braća, sestre, obitelj, prijatelji, partneri ali i događaji. Nije uvijek ugodno. U terapiji i procesu si ipak na kraju samo ti. Ti odlučuješ koliko daleko ćeš ići. Terapeut je back up, sigurna zona.”
Kako je bilo to podijeliti s drugima?
“Neke odnose sam prekinula, nekima sam dala priliku za popravak i prihvatila ih takve kakvi jesu, neke nove ljude sam pustila u svoj život. Što se tiče psihoterapije uglavnom sam nailazila na odobravanje.”
Kako ti život izgleda danas?
“Sretna sam i zadovoljna. Mirna. Vlastita psihoterapija me odvela u edukaciju za psihoterapeuta tako da sam danas edukantica iz grupne analize. Kroz sve to proradila sam odrastanje, prijateljske odnose, partnerske odnose, rastavu braka, strah od drugog braka, ivf, trudnoću, porod, izazove roditeljstva u najranijoj (i najvažnijoj) dobi djeteta, razumijem sebe i ljude oko sebe. Ako moram istaknuti ono najbolje što sam zahvaljujući psihoterapiji dobila, to je dječak Franko. I znanje i iskustvo da budem back up onima koji se odluče na isto.”
Odvaži se i ti na BOLD CONFESSION
Biti hrabar i autentičan zahtjeva hrabrost suočavanja s vlastitim istinama i prihvaćanja sebe onakvim kakvi zaista jesmo. To nije uvijek lak proces, jer nas često vode strahovi od osude, neprihvaćanja ili neuspjeha. No, priznavanje svojih istina i prihvaćanje sebe sa svim svojim vrlinama i manama ključno je za osobni rast i ispunjen život.
Kada smo dovoljno hrabri da budemo autentični, otvaramo vrata mogućnostima koje inače ne bismo vidjeli. To nas oslobađa tereta lažnog predstavljanja i omogućava nam da izgradimo dublje i ispunjavajuće odnose s drugima. Biti autentičan također može biti inspiracija drugima da slijede svoje istine i žive život izvan granica očekivanja drugih.
Kada jednom priznamo svoje istine i prihvatimo sebe, važno je krenuti hrabro dalje. To može značiti suočavanje s izazovima, preuzimanje rizika ili napuštanje udobne zone. Ali svaki korak naprijed, u skladu s našim istinama, vodi nas bliže autentičnom i ispunjenom životu.
Foto: Instagram
