“Hello, namaste, bok i kako si”, simpatična je rečenica kojom Kamal Gurung, nepalski poduzetnik sa zagrebačkom adresom, pozdravlja svoje mnogobrojne pratitelje na TikToku. U dinamičnim videima redovito im predstavlja novitete na policama Kathmandu Marta, azijske trgovine smještene u Branimirovoj ulici, a u posljednje vrijeme ih sve češće poziva da se pridruže društvenim i kulturnim događanjima koje organizira. “Nije slučajnost što u svakom videu ponavljam ovu rečenicu. Nadam se da će upamtiti taj ‘bok, kako si’, želim da shvate koliko je važno učiti hrvatski jezik, proučavati lokalnu kulturu i navike ljudi”, objašnjava mi Kamal dok ispijamo kavu u slastičarnici nedaleko od njegove trgovine.
Zaposlenicima lokala Kamal je već dobro poznat. Srdačno ga pozdravljaju, razmjenjuju riječ-dvije uz smiješak. “Volim dolaziti ovdje, osoblje je jako ljubazno. Općenito se osjećam ugodno u Zagrebu, Hrvati koje susrećem kroz posao su me dobro prihvatili”, ističe. Ružne je komentare, kaže, zasad viđao samo na TikToku. “Pišu nam da se vratimo u Nepal i slično, ali ne dira me to previše – s obrazovanim ljudima nisam imao problema nigdje u svijetu”, smireno zaključuje Kamal, koji u Europi živi već više od 18 godina. Najviše je vremena proveo u Portugalu, a nakon pandemije je s obitelji preselio u London, da bi ga prošle godine sudbina dovela u Zagreb. Kamal je ozbiljan poslovni čovjek, potvrđuje mi to i kontinuirano, ali vrlo diskretno vibriranje njegovog mobitela za vrijeme intervjua. Ima mnogo iskustva u agencijama za zapošljavanje, ugostiteljstvu i trgovini, no ono što povezuje njegov boravak u svim spomenutim europskim državama je nastojanje da pomogne svojim sunarodnjacima i uključi ih u društvo.
Kamalova me priča zainteresirala nakon što sam na TikToku doznala da je u Zagrebu organizirao prve projekcije nepalskih filmova i tematske večeri, ali i da uskoro u Tvornicu kulture dovodi veliku glazbenu zvijezdu iz Nepala, Sabina Raija. Međutim, nisam mogla niti naslutiti da će se naš susret pretvoriti u dvosatni razgovor u kojem sam, malo po malo, otkrivala epizode iz fascinantnog života ovog čovjeka.
“Život je putovanje. To je glavna stvar – nikad ne znaš gdje će te odvesti i gdje završava. Tako ja nikad nisam ni sanjao da ću završiti u Hrvatskoj i da ću napustiti svoju zemlju. Dolazim iz glavnog grada Kathmandua, studirao sam u Nepalu, zatim u Indiji, srećom moja obitelj je bila dobrostojeća i mogla mi je to priuštiti. Studirao sam na GRV Business Academy, kasnije sam u Nepalu radio kao menadžer u financijskoj tvrtki. Nakon što sam se oženio, zaposlio sam se u internacionalnoj firmi za zapošljavanje i tako sam posjetio brojne države – Katar, Bangladeš, Ujedinjene Arapske Emirate. Također, kao dijete sam često posjećivao Hong Kong. Moji preci, djed i ujaci, bili su Gurkha vojnici, borili su se za Britance. Bila je to čuvene postrojba koju su većinom sačinjavali nepalski vojnici, a 80-ih i 90-ih su mnogi od njih živjeli u Hong Kongu. Na mene je uvelike utjecala moja majka, poslovna žena koja je u Hong Kongu nabavljala odjeću i prodavala je u Nepalu. Također, bio sam jako dobar nogometaš, i dandanas rado zaigram nogomet s mlađim dečkima iz nepalske zajednice”, prisjetio se Gurung, koji je u Europu stigao kao 26-godišnjak 2006. godine, na prijedlog rođaka koji je živio u Portugalu.
“Isprva mi je nedostajao dom, supruga i kći su bile u Nepalu, osjećao sam se kao da bih se trebao vratiti kući. Nikad do tad nisam kuhao, to mi je u početku bio veliki problem. Bila je to mnogo drugačija klima, okruženje, jezik… Ali s vremenom sam počeo polako učiti portugalski, jezik koji sada tečno govorim i pišem. Znanje jezika mnogo mi je pomoglo u poslu – prvo sam radio kao konobar u restoranu moga rođaka, zatim sam postao menadžer lokala. To mi je dobro išlo pa sam 2010. otvorio vlastiti restoran, a moj cilj je bio, osim hrane, približiti ljudima ljepotu i kulturu Nepala. Nažalost, zbog ekonomske krize sam 2011. morao zatvoriti restoran i suočio sam se s velikim gubicima. Tada su mi pristupili neki od mojih sunarodnjaka i predložili mi da, s obzirom na to da se dobro služim portugalskim, počnem raditi nešto korisno za zajednicu. Tako sam otvorio brijačnicu na sjajnoj lokaciji, s nepalskim brijačem, a zatim i tvrtku za zapošljavanje Nepalaca u portugalskim firmama. Neke od njih bile su vrlo velike i važne, na što sam bio jako ponosan”, priča mi Kamal.
U početku njegovog boravka u Portugalu, nepalska je zajednica ondje brojala svega 800 ljudi, dok se danas taj broj popeo na više od 40 tisuća. Kamal je u tim krugovima bio dobro poznato ime, baš kao i u Zagrebu, a prvi kulturni program u Portugalu organizirao je još 2007. godine. Okupio je oko 250 ljudi, mnogo mladih, ugostio plesače, puštao glazbu. Prisjeća se kako su ljudi bili sretni i osjećali se kao kod kuće, stoga je nastavio organizirati slične aktivnosti.
“Ljudi su me jako voljeli i tako sam 2017. izabran za potpredsjednika nepalske zajednice u Portugalu. Netom nakon toga, dogodila se strašna tragedija. Jedan je Nepalac ubio drugoga nožem, bilo je to po svim vijestima. Bilo je to jako teško razdoblje za našu zajednicu i shvatio sam da moram pronaći tog čovjeka. Tražio sam ga puna dva tjedna i naposljetku sam uspio u svojoj misiji te sam ga predao policiji”, priča Kamal i pokazuje mi članke portugalskih portala koji su popratili događaj. Pojavio se u lokalnim medijima i za vrijeme pandemije, kada je pomagao sugrađanima u izolaciji. “Tada se medijima proširila dezinformacija kako je 74 člana nepalske zajednice zaraženo koronavirusom. Znao sam da to nije istina, istraživao sam i otkrio kako je zaraženo svega četvero ljudi, o čemu sam zatim obavijestio i novinare. Ispostavilo se kako je među zaraženim bilo pripadnika različitih nacija, bilo je tu i mnogo Indijaca. Odlučio sam ih sve opskrbiti hranom i namirnicama”, govori. Također, ispričao mi je i kako je, dok je radio u agenciji za zapošljavanje, nerijetko motivirao nepalske radnike koji su se teže prilagođavali novoj sredini.
“Puno Nepalaca dolazi u Europu u potrazi za boljim životom. U Nepalu su vozili bicikle ili skutere, imali su svoj novac ili su im roditelji pomagali, no onda su poželjeli nešto više. Međutim, jezik im je u tome velika prepreka, pa bi znali završiti na slabo plaćenim pozicijama, kao konobari i slično. ‘Život nam je pakao’, govorili bi mi tad. U takvim situacijama, često znam reći: ‘Ti si lav. U sebi imaš lava, oslobodi ga i učini nešto.’ Sjećam se kad sam prije par godina u Portugalu sreo Nepalca, beskućnika koji ležao na cesti s bocom vina. Pitao sam ga: ‘Što se s tobom događa?’. Odgovorio mi je kako je frustriran i depresivan. ‘Čime si se bavio u Nepalu?’, pitao sam ga, a on mi je otkrio da je bio vojnik. ‘Bio si u vojsci? Ubijao si neprijatelje, a sada ubijaš sam sebe? Radije ubij svoj alkoholizam’, poručio sam mu. Čovjek nije imao novca pa smo se dogovorili da ću mu platiti deset dana hostela, a zatim mi mora dokazati da je prestao piti. To mu je srećom pošlo za rukom i nakon dva mjeseca me posjetio sa suzama u očima. Rekao mu je da sam mu promijenio život. Upravo zato mislim da riječima možemo promijeniti mnogo toga“, istaknuo je. Dodaje kako je žarko želio da njegovi sunarodnjaci nauče portugalski, čak je otvorio i školu u Nepalu.
“Doveo sam dva profesora portugalskog, svaki od njih je u Nepalu bio po šest mjeseci. Želio sam ponuditi zajednici nešto drugačije, da naši ljudi dobiju neko predznanje i prednost prije nego što se presele. Međutim, nisu bili pretjerano zainteresirani. ‘Zašto bih platio? Mogu otići tamo i naučiti’, govorili su mi. Mislim da je tajming naprosto bio loš, sada bi to bilo puno drugačije jer ljudi su počeli shvaćati koliko je to važno. Ovako je škola potrajala samo godinu dana jer je odaziv bio slab, ljudima je jedina želja bila otići iz države što prije”, kaže Kamal. Pitam ga o društvenim okolnostima koje su utjecale na masovno iseljavanje Nepalaca iz domovine – osjećaju li i dalje posljedice surovog kastinskog sustava?
“Nepal se kulturološki jako razlikuje od Europe. Kastinski sustav je ukinut šezdesetih, ali posljedice ovih podjela se s vremena na vrijeme i dalje mogu osjetiti, kroz ljubomoru i tenzije među pripadnicima različitih kasta”, kaže. Tako sam otkrila i da Kamalovo prezime ustvari ukazuje na kastu iz koje potječe, narod Gurunga, kojem pripada i njegova supruga. “Kao i u svakoj drugoj državi, u Nepalu postoji ljubomora i međusobno uspoređivanje. Ljudi uvijek žele više – imaš Nissan, pa hoćeš BMW, a onda sanjaš o Ferrariju. Veće migracije Nepalaca započele su devedesetih, mnogo je naših ljudi tada otišlo u Njemačku i zaradilo nešto novca, a u Nepalu je u to doba sve bilo jeftinije, mogli su lakše kupiti nekretninu nego danas. Iako su u Njemačkoj radili kao konobari ili sudopere, u Nepalu su takve ljude doživljavali kao bogataše. Počeo je kružiti taj narativ, od starijih smo mogli čuti: ‘Vidi koliko onaj zarađuje u inozemstvu. A što ti radiš sa svojim životom?’, objašnjava.
Biti na čelu zajednice u Portugalu za Kamala je bila velika odgovornost te je, kako kaže, poslije godina pomaganja, nakon “lockdowna” odlučio napraviti nešto za sebe. “Moja kći je željela studirati u Londonu, odlučio sam je podržati u tome i cijela se obitelj odselila u Ujedinjeno Kraljevstvo. Ondje sam se nastavio baviti ugostiteljstvom, lako sam se opskrbljivao namirnicama iz Portugala, no nakon Brexita slanje pošiljaka je postalo naprosto nemoguće”, prisjetio se. Međutim, uskoro je doznao da u Hrvatskoj ima mnogo Azijata i počeo se raspitivati o zagrebačkim azijskim trgovinama. “Shvatio sam da ih nema mnogo i došao sam ovdje kako bih doznao više. Odmah sam uočio da su cijene jako visoke, provjerio sam Konzum, porezni sustav. U ovom sam poslu dugo i prepoznao sam dobru priliku. Bilo je to u siječnju prošle godine”, kaže i dodaje kako ga je situacija koju je ovdje zatekao uvelike podsjetila na njegove početke u Portugalu.
“Često govorim ljudima, nemojte ići na Glavni kolodvor. Nemojte stajati tamo i piti pivo, to ne izgleda dobro. To nema smisla, nađite mjesto gdje možete vidjeti i naučiti nešto novo. Kad naučiš nešto besplatno, to je tvoja nova snaga i vještina. To nikada ne umire. Ti ljudi nisu prošli toliki put, od Nepala do Hrvatske, kako bi samo radili i zarađivali novac. Prije dva tjedna, profesor iz Norveške držao im je motivacijski govor, a na kraju sam govorio i ja. ‘Želite li zaraditi novac ili imati bolji život? Čini mi se da trenutačno samo zarađujete, gdje je vaš bolji život? Bolji život znači naučiti jezik, navike Hrvata’, rekao sam okupljenima. U Europi sam 18 godina, moja borba me natjerala da se pokrenem. I nije bilo lako, zaspem u dva ujutro, budim se u osam i počinjem ‘trčati’, razgovarati s ljudima, imati neki kontakt”, kaže poduzetnik.
U Hrvatskoj je prvi tematski događaj organizirao u siječnju, u lokalu na samom Trgu bana Jelačića. “Okupilo se oko 200 gostiju. Ulaz i hrana bili su besplatni, gosti su samo plaćali pića. Svi su bili jako sretni jer se u Zagrebu po prvi puta događalo tako nešto”, govori mi Gurung dok gledamo snimke plesa i zabave. Uslijedile su dvije projekcije nepalskih filmova, komedija s istom glumačkom postavom iz ciklusa poznatog nepalskog komičara, u malom kinu u Sesvetama. Kamal trenutačno organizira treću projekciju, svojevrsnu hrvatsku premijeru nepalskog blockbustera, a istovremeno su u tijeku i pripreme za koncert Sabina Raia, koji će se održati u Tvornici sredinom svibnja.
“Dobro sam poznat u nepalskoj zajednici diljem Europe – Italija, Norveška, Austrija, Francuska… Posvuda imam kontakte. Kada je Sabin najavio europsku turneju, prijatelji su me počeli zvati. Sabin Rai je vrlo popularan u Nepalu još od devedesetih, a glasom je mnoge podsjećao na Bryana Adamsa. Zato ga i zovemo nepalskim Bryanom Adamsom. Nedavno je nastupao u Koreji pred oko 4 tisuće ljudi. Kad sam doznao da dolazi u Europu, zamolio sam prijatelje da organiziramo da na jedan dan posjeti i Zagreb”, objašnjava Kamal. Za posjetitelje koncerta pripremio je i besplatne prigodne majice, okupivši sponzore koji su podržali ovaj njegov potez.
“Osoba sam koja se voli baviti različitim stvarima i želim omogućiti nešto novo našoj zajednici. Radim to uz svoj stalni posao, ne zarađujem puno organizirajući ovakva događanja, ali najvažnije mi je da usrećim ljude i da se barem na trenutak osjećaju kao kod kuće. Znam da po svijetu ima mnogo Hrvata, zamislite kako bi se oni osjećali kad bi, primjerice, Petar Grašo došao u njihov grad u Kanadi, Americi ili Irskoj. Želim da Nepalci u Zagrebu budu sretniji, da se zabavljaju na ovaj način, da Hrvati, kad ih vide, pomisle – ovo su sretni i dobri ljudi”, govori.
Iako kaže kako voli istraživati i s vremena na vrijeme promijeniti okruženje, Kamal se za deset godina vidi u svom rodnom Nepalu. “Želim pridonijeti ekonomiji moje domovine. Shvaćam da sam ja samo sitna kap u oceanu, ali na kraju krajeva svi mi plaćamo poreze u državama u kojima živimo i radimo. Želio bih se vratiti sa svojom obitelji, piti čaj u miru, odmoriti od svega. Moji roditelji su se mnogo žrtvovali zbog mene dok sam bio dijete. Uvijek su se trudili da me usreće, ispune moje želje – dandanas pamtim skateboard koji sam žarko želio kao 13-godišnjak, a majka mi ga je poklonila. Mislim da je sad red na meni, da se pobrinem za svoje roditelje. Nedavno sam ih odveo na putovanje po Europi, posjetili smo Portugal, Nizozemsku, Belgiju, Francusku… Bilo je to prekrasno iskustvo. Što najviše volim u Nepalu? Pa, upravo to što je ondje moja obitelj. Sve više shvaćam da je čovjek najsretniji kad je uz obitelj i prijatelje. Kako bi se reklo, što si stariji, to si mudriji”, zaključuje.
Foto: Mirta Cindrić
