Prosječan je riječ od koje bježimo i kojoj se silno trudimo udovoljiti. Kada razmišljamo o sebi prosjek znači “poraz”, ali ako bi nas pitali kako bismo postupili u nekoj situaciji, uvijek je najbolji odgovor – kao prosječna osoba. A što to znači u kontekstu našeg životnog prostora?
Stan, kuća, dom, zaklon. Ono na što svaki čovjek ima pravo. Iako je u suštini zidova našeg životnog prostora utkana upravo ta svrha, on je mnogo više. Prostor u kojem živimo govori o nama samima, rezonira s našim potrebama i otkriva naš način života. Na nekoj pojednostavljenoj razini možemo reći da svi vodimo jako slične živote. Buđenje, posao, kuhanje, spavanje. No, između svega toga, kao i između kauča, stola i televizora, događa se naš život. Mišljenja o tome kako vidimo svoj dom i kako ga “gradimo” razmijenili smo s dizajnerom koji stoji iza brenda SOBA.HR, Mariom Prizmićem Vurdeljom.
Tako smo sjeli u SOBU, u kojoj ironično za ovu temu, nitko stalno ne živi jer se radi o showroomu na adresi Vladka Mačeka 5 i započeli priču s presjekom prosječnog hrvatskog stana.
Kad bismo mogli staviti kakve VR naočale i “ubaciti” se u prosječni hrvatski dom to bi najvjerojatnije izgledalo ovako, započinje Mario.
Upravo se nalazimo u dnevnom boravku, blagovaonici i kuhinji, tzv. “svetom trojstvu” koje je već toliko zastupljeno i sve više domova u Hrvatskoj ima taj “open space” koncept. Spajanje blagovaonice s kuhinjom, kao i dnevnim boravkom jedno je od pozitivnih gradiva koje smo usvojili iz modernijeg pristupa interijerima. Sve to nastalo je iz težnje da, često zidovima odvojene prostorije, spojimo u jedan poveći prostor u kojem provodimo gotovo 70 % vremena u stanu. No idemo sagledati detaljnije koji su to komadi namještaja koji nam se prvo vizualno nameću?
Velika kutna garnitura koja izgleda kao svojevrstan otok, tapecirana u sivoj tkanini ili koži zauzima najveći dio prostora i često je toliko dominantna da se ponaša kao centar prostorije. Kutna garnitura postala je zastarjeli obrazac opremanja interijera jer osim što je masivna, često je tapecirana u otužnom sivom tonu ili ne-boji, a sve se to prodalo pod poznatom prodajnom etiketom – lako za održavanje, povoljno i udobno. Lako je održavati i sofu tapeciranu u najdelikatnijoj vuni, ali to je stvar navike, baš kao što je lako održavati i vlastitu higijenu.
Uz takvu garnituru koja najmanje može zaprimiti manju obitelj, nalazi se stakleni stolić za kavu koji je najčešće pravokutnog oblika. Uzeo sam malo vremena i pogledao na stranicama za oglašavanje nekretnina izgled interijera koji se nude. Ta enigma staklenih stolića me baš iznenadila. No, primijetio sam da je zastupljenost metalnih stolića za kavu nešto što postaje “in” u kategoriji novoadaptiranih stanova, uz napomenu da se novorenoviranim smatra sve iza 2000. do danas (što je period od 25 godina).
Ispred kutne garniture i stolića za kavu nalazi se poveća TV konzola koja ponekad zauzima gotovo i cijeli zid. Kao centar izložbe, na zidu prepunom polica u izblijeđenom furniru hrasta ističe se najnoviji televizor. U našem slučaju nipošto ne smije biti stariji od 4 godine (svi znamo zašto).
Na policama oko televizora nalazi se pregršt obiteljskih fotografija, kristalnih vaza koje su dobivene u naslijeđe, par suvenira s godišnjih odmora, sat i buket kakvog suhog cvijeća. Često će se tu naći i kakva skulptura za koju možda ni sami vlasnicu nisu sigurni je li s buvljaka ili je dio naslijeđa.
Iza kutne garniture nalazi se poveći blagovaonski stol jer kod nas u regiji se volimo okupljati za stolom. Mi ne možemo zamisliti manji blagovaonski stol za 4 osobe jer gdje smjestiti cijelu obitelj prilikom nedjeljnog ručka, božićnih večera i rođendana. U prosječnom hrvatskom stanu blagovaonski stol zauzima minimalno prostora koliko i kutna garnitura. Sve ispod 6 – 8 sjedećih mjesta smatramo stolićem za kavu.
Kuhinja, ako nije novoadaptirani stan, je vjerojatno izrađena od masivnog drva koje je upilo mirise svih dosadašnje skuhanih jela. Ako je pak riječ o kakvom novoadaptiranom stanu, kuhinja je jednobojna ili u istom blijedom furniru hrasta poput tv konzole. Treba to sve vizualno spojiti i utopliti drvom.
Što se tiče rasvjete, plafonijere su ipak stvar prošlosti (ne tako daleke, ali ipak dovoljno daleke da su rijetkost). U prosječnom hrvatskom stanu zamijenili su ih reflektori u kombinaciji s akcentnom visilicom koja se postavlja iznad blagovaonskog stola ili u dnevnom boravku.
Zavjese s uzorkom koje su nekoga inspirirale na prvi pogled, postale su tako lako dio interijera i vjerojatnost da će iste biti zamijenjene je mala. Pa je tako u prosječnom hrvatskom domu zavjesa neutralnog tona rijetkost i tu vrijedi pravilo više je manje.
Boja breskve kod nas nije Pantone boja 2024. godine, već boja koju se njeguje još od devedesetih, pa u našim interijeri često možete naletjeti na detalje u boji breskve, bili to zidovi, zavjese ili za one odvažnije, boja tapecirunga.
U kontekstu otkrivanja vlastitog identiteta i vrijednosti važno je sagledati sadašnje stanje i reflektirati se na njega kritički, ali i s nekom zdravom nostalgijom. Prethodni opis svima je poznat, toliko da ga možemo namirisati. No, negdje po putu on je izgubio autentičnost i postao simulakrum. Zato je razumijevanje veze vlastitog identiteta i prostora u kojem živimo važnije nego što mislimo.
Prostor je preslika nas samih. Često odražava naše osobne stilove, interese i ukus. Odabir boja, dekorativnih elemenata, namještaja i drugih detalja može biti izraz naše individualnosti i onoga što volimo. Tako prostor postaje produžetak naše osobnosti, što može osigurati osjećaj udobnosti i pripadnosti., pojašnjava Mario.
Također, prostor u kojem živimo može imati dublje emocionalno značenje. Neki dijelovi prostora mogu biti povezani sa sjećanjima, obiteljskim tradicijama ili važnim događajima, što čini prostor emocionalno bogatijim i značajnijim za nas. Osim toga, organizacija prostora može odražavati naše unutarnje stanje uma i osjećaje, bilo ono trenutno ili stalno. Na primjer, uredan i organiziran prostor može ukazivati na unutarnji mir, dok kaotičan prostor može sugerirati stres ili nelagodu. No dobro, nisam adekvatan za davanje takve dijagnoze s obzirom na to da ja ipak plivam u moru interijera i namještaja, a ne nekoj drugoj profesiji.
Važno je napomenuti da veza između identiteta i prostora nije statična; može se mijenjati s vremenom kako se mijenjaju naše potrebe, životni stil i životne okolnosti. Osim toga, interakcija s prostorom može utjecati na našu percepciju samih sebe i naše emocionalno stanje. Stoga je važno osvijestiti tu vezu i aktivno sudjelovati u stvaranju prostora koji podržava našu dobrobit i identitet.
Mi smo Pinterest generacija i nacija. Živimo tako da vidimo nešto što nam se sviđa i to kopiramo. Nekada se sve posloži pa ta kopija ispadne lijepa, ali činjenica je da to nismo uvijek mi. Ljudski kontakt je neizbježan u kreiranju dobrih interijera. Osoba koja će živjeti u prostoru diktira i njegov izgled. Arhitekti i dizajneri su tu da te parametre uklope u fizičke granice prostorije.
Uređenje interijera u svakodnevnom smislu je trendovski obojeno pa je neizbježno dotaknuti se i društvenih mreža, novih izvora inspiracije u interijerima. Dok je potraga za vintage IKEA komadima postala svojevrstan trend, mi se gnušamo na retro stanove i vidimo samo hrpu glomaznog otpada. Prepoznaju li Hrvati uopće vlastito dizajnersko nasljeđe, pitali smo Maria.
Sve što je trend, mi u Hrvatskoj volimo prigrliti. No, baš kao što je to česti slučaj u modi, tako i u trendovima interijera kasnimo tri do četiri godine za sjevernijim i zapadnijim zemljama. Mislim da se volimo voditi s onime – viđeno + provjerno = dobro.
Pinterest, Instagram i TikTok profili su nam postali prozor u svijet i često nas inspiriraju za štošta. Od iskušavanja banana bread recepata tijekom pandemije, do potrage za vintage namještajem po buvljacima. Ono što je fascinantno je da se dosta ljudi gnuša nad činjenicom da je nešto kupljeno na buvljaku – Hreliću, ali istrpjet će to za dobru fotku na Instagramu.
Nažalost, iskreno mislim da nam je trava uvijek zelenija kod drugih, a naša dizajnerska baština poput stolaca Bernarda Bernardija nam je previše antikna. No dobro, kad trend kolekcionarskih komada namještaja zahvati i našu regiju, postat će nam bliski i njegovi sad već, davno zaboravljeni stolci.
Iz tvog iskustva kao dizajnera, postoje li neki elementi za koje odmah znaš da će te klijent tražiti samo zato što je vezan za naš kulturološki prostor? Ako si odrađivao neke projekte za strane investitore, možeš li to usporediti?
Uh, ovo je dosta škakljivo pitanje, ali usudit ću se na njega odgovoriti s potpuno osobnim iskustvom. Kad bih morao usporedno gledati projekte interijera koje sam odradio s domaćim investitorima i one koje su odrađeni za strane investitore, moram priznati da postoje razlike, a najviše se tiču materijalizacije. Primijetio sam da kod nas još uvijek postoji rezerviranost prema novim materijalima i općenito novitetima pa se tu često čuje skeptična rečenica “kako će se to ponašati?”. S odmakom vremena, s pristupom društvenim platformama i naši su klijenti postaju svjesni što je moderno “vani” pa te elemente žele u svojim interijerima.
Općenito, potražnja za uslugama dizajnera interijera postala je aktualna unazad dvije godine u Hrvatskoj. Iako je ta promjena možda nastala iz nekih globalnih trendova, u svakom slučaju je pozitivna jer polako počinjemo shvaćati i priznavati stručnost na ovom polju.
Cijene kvadrata luduju, ako usporedimo to sa standardom većine građana čini nam se kako smo spremni platiti bilo koju cijenu. Ali što je s uređenjem i sadržajem jednom kupljenog stana?
Ovdje trebamo izuzeti osobe čiji životni standard premašuje hrvatski prosjek jer u tim slučajevima uređenje i opremanje prostora uglavnom je prepušteno dizajnerima i arhitektima uz odstupanja prema preferencijama vlasnika.
Ono što je aktualnije za ovo pitanje može se slikovito pojednostaviti. Ukratko, plaćamo avionsku kartu za prvi razred, a letimo s niskobudžetnom kompanijom. Mnogo nam je važnije kako sve skupa izgleda na van, pohvalit ćemo se lokacijom i cijenom kvadrata, a sebe ćemo nepravedno natjerati na to da se pomirimo s lošijom kvalitetom opreme stana jer se ona ne vidi. Jedna kvalitetna sofa koja prekriva nekoliko kvadrata u stanu košta u prosjeku manje nego jedan “goli” kvadrat stana, a radi se o komadu namještaja koji ćemo koristiti svakodnevno i to skoro desetljeće.
Ako izostavimo financijski aspekt, pristup opremanju i dizajniranju životnog prostora sličan je kao i pristup kupovanju odjeće. Značajan broj nas bi mogao priuštiti nešto više od high street komada, ali to ne činimo. U oblačenju je jasno vidljiv taj brzi preokret trendova, ali jednom kad kupimo kauč sigurno ga nećemo mijenjati svaki mjesec. Je li stvar u neinformiranosti i strahu od visokih cijena ”dizajnerskih” komada namještaja ili je odgovor negdje drugdje?
Za luksuz su nekako uvijek ljudi imali i imat će, a čim je nešto “manje luksuz” u njihovim očima tu se lome koplja, ruše cijene i dižu mnoga pitanja koja se ne bi dizala kad se naprimjer kupuje luksuzni ručni sat ili nakit. Mislim da namještaju treba pristupati kao kvalitetnoj investiciji, jer osim što dizajnerski namještaj izgleda dobro, uhvatit će par lajkova na Instagramu, ostat će kao naslijeđe čija će cijena rasti.
Mislim da je strah tu samo zato što se klijenti boje postaviti pitanja, oslanjajući se samo na moćnu prezentaciju, vizuale i fotografije koji “vrište” skupo.
Komunikacija je ključ svega pa tako i ovdje, a na nama, distributerima dizajnerskog namještaja i dizajnerima je da potaknemo razgovor, komunikaciju i klijentu približimo naizgled nedostižne komade.
I baš zato, moderni alati poput Instagrama i ostalih društvenih mreža su prostor direktne i brze komunikacije, mjesto razmjene informacija i informiranosti. Baš zato, toliko pomno kuriram sam IG profil SOBE koji ponekad izgleda sterilno, ali kad se malo “zagrebe” površina, mnogo je tu informacija, kvalitetnog dizajna i ponekad predugih opisa.
Informiranje, educiranje i širenje vidika mogu nam približiti naš dizajnerski ID za koji u ovom trenutku možemo reći da se još uvijek stvara ili ponovno osmišljava. Koliko je naš životni prostor neodvojiv od nas, toliko je dizajn neodvojiv od zajednice u kojoj nastaje i opstaje, a Mario je naš razgovor završio optimistično nižući domaće snage koje već sada proizvode komade koje viđamo u “instagramičnim” interijerima.
Ako se vratimo prosjeku s početka priče, prosječna osoba uopće ne mora biti zainteresirana za temu uređenja interijera. Dok sam iza Marijevih leđa gledala u vrijednu Flos Biagio lampu koju je njegova baka kupila 60-ih i ostavila mu u nasljeđe, nisam mogla ništa drugo nego pomisliti da ono na čemu sjedimo i ono u što gledamo ipak zavrjeđuje malo više pažnje, malo više nego što bi procijenila prosječna osoba.
Foto: Mirta Cindrić
