Kada smo predložili Idi Prester, Ivanki Mazurkijević i Rebeki Ljiljak da ih okupimo zbog snimanja i intervjua, svaka od njih nam je dala gotovo identičan odgovor. Poziv su prihvatile s oduševljenjem i entuzijazmom jer, osim što se privatno dobro slažu i podržavaju, ove glazbenice zaista imaju mnogo toga zajedničkog. Ida, Ivanka i Rebeka su umjetnice koje svojom glazbom, ali i generalnom prisutnošću u javnom prostoru, redovito odašilju snažne, društveno odgovorne poruke. Propitkuju okolnosti u kojima žive, hrvatsku današnjicu u kojoj odrastaju i njihova djeca, jer sve tri su također i majke.
Upravo smo ih zato doživjeli kao savršene gošće za prvi intervju u našoj novoj rubrici BOLD TALK, u kojoj ćemo davati prostor odvažnim individualcima koji se ne boje govoriti o važnim temama i pomicati granice. S glazbenicama smo razgovarali o uzorima, što glazbenim, što svjetovnim, preispitujući pritom granice i dodirne točke između umjetničkog i aktivističkog djelovanja. Kada točno idol postaje uzor i treba li on to uopće postati?
“Bez veze mi je predrasuda da ti netko mlađi ne može biti uzor. Meni je, primjerice, Ida Prester uzor. Po svojoj iskrenosti, društvenoj angažiranosti… Sve to što radi kad se malo uzruja zbog stvari u društvu koje su nedopustive, a svakodnevno se dopuštaju. Rebeka također! Zato sam i željela da imamo ove zajedničke fotografije. Mi ćemo kao biti kao ona kraljica Sissy, koja se nakon pedesete više nije fotografirala!”, govori nam Ivanka kroz smijeh kada smo nakon fotografiranja zajedno sjeli na kavu. Dodaje kako su uzori za nju vrlo škakljiva tema.
“Oduvijek sam željela imati mnogo uzora u glazbi, slušati puno novih izvođača, otkrivati… Primjerice, u ‘Dizalici’ sam uvijek imala glazbenog gosta. Često bi se dogodilo da bi ugostila genijalnog glazbenika, ali odmah na ulazu shvatim da je čovjek – kreten”, kaže Ivanka i prisjeća se kako je svojedobno upoznala i divne ljude koji rade vrlo lošu glazbu.
“I onda me to razdiralo iznutra – ne mogu više slušati glazbu tipa koji je kreten. Ipak se mi povezujemo s glazbenicima kroz taj aspekt privatnog života, često i počinjemo slušati njihovu glazbu zbog toga. Sve vrste umjetnosti kreću od subjektivnog. Objektivno možemo znati je li ton dobar, je li ritam pogođen i slično, ali to subjektivno me uvijek ‘ždere’. Obožavam Tennessee Williams, američku literaturu 50-ih godina, ali kad pročitaš njihove biografije otkriješ da su to ustvari bili duboko problematični ljudi. I eto, to se događa kad se kreneš informirati o svojim uzorima, kao da igraš Crnog Petra”, zaključuje Ivanka, a Ida se slaže kako je ponekad najbolje ne upoznati ljude kojima se diviš. Naime, njezin je prvi idol u djetinjstvu bio – Michael Jackson.
“Bio mi je strašno zanimljiv. U prvom razredu osnovne sam prvi put pogledala Moonwalk i tu je bilo gotovo, bit ću Michael Jackson kad porastem. Kad smo ispunjavali leksikone, postajala su samo dva ženska idola – Tina Turner i Madonna. Ja sam bila klan Madonne. Ali moj pravi životni uzor ustvari je bila moja baka, koja me odgojila. Možda malo zvuči kao klišej, ali ona me odredila kao osobu. To je bila jedna gospođa koja je umrla u 101. godini, Bosanka iz Zenice, osoba najveće emotivne inteligencije koju sam ikada upoznala. Stvarno me ‘iskalila’ u osobu kakva sam danas. Nisam išla u vrtić, ali baka je sa mnom učila, vodila me na francuski, vježbala klavir. Bila je samohrana majka, odgojila je moju mamu, kasnije i mene te mi je prenijela svoje svjetonazore i sustav vrijednosti. Kao klinka nisam imala mnogo slobodnog vremena, išla sam u glazbenu školu i imala hrpu obveza, a jedina osoba s kojom sam intenzivno komunicirala u tom periodu bila je baka”, prisjetila se Ida. Na Rebeku je pak u velikoj mjeri utjecao glazbeni ukus njezinog oc
“Imala sam sreću što je moj tata jako volio glazbu i bila sam dobro opskrbljena tim starim rockom – Beatlesima, Floydima i sličnim, a ja sam se nekako najviše ‘zakačila’ za Leonarda Cohena. Uvijek sam tražila tu neku dubinu, zanimala me lirika više nego melodija. Ali da budem iskrena, kao sasvim maloj uzor mi je bila – Barbie. Najviše zbog ekspresije koju mi je omogućavala ta lutka, primjerice, djed mi je kupio kameru, a ja sam snimala film s Barbikom”, priča nam Rebeka, koja se i dan danas osim kroz glazbu rado izražava i kroz vizualne medije. “Barbie i Leonard Cohen, kakva kombinacija!”, sa smiješkom primjećuje Ida, a Ivanka zaključuje da su takvi spojevi vrlo svojstveni našem podneblju.
“Mislim da je kod nas to jedino normalno, ipak smo mi tu na spoju svih tih kultura, istoka i zapada. Htjeli smo te traperice i kožne jakne iz Trsta, a opet smo naginjali tom socijalističkom ‘štihu’. Meni je odlična ta arhitektura, spomenici, glazba…”, komentira Mazurkijević. “Pa naš je new wave tada zaista bio na svjetskoj razini. Azra, Idoli, EKV…”, slaže se Ida. I dok je Rebekin tata bio zaslužan za njezine prve glazbene utjecaje, ženski joj je uzor, kaže, bila mama.
“Radila je u Sveučilišnoj biblioteci na Marulićevom trgu. Svaki dan bi išla tamo poslije škole, ometala studente koji uče… Veliki utjecaj su mi bile i knjige. Jako sam voljela čitati, ‘Gospodara Prstenova’, ‘Harryja Pottera’ i slično. Kasnije sam, u četvrtom, petom osnovne, krenula s Nirvanom i Pearl Jamom, zatim sam završila u žešćem punku. To su opet redom bili muški idoli, osim recimo Gwen Stefani, u ranoj fazi ska glazbe koju sam tada sama otkrivala”, priča nam Ljiljak. Ida dodaje kako je u tinejdžerskim danima često znala naletjeti na zanimljive izvođače u glazbenom časopisu “Heroina Nova”.
“Nije tada bilo interneta ni ičeg sličnog, na slijepo sam kupovala CD-e koje su preporučivali u ‘Heroini Novoj’. Prvi od njih, koji sam naručila iz Njemačke, bio je ‘Rid of Me’ PJ Harvey. Bila sam još klinka tada, bio mi je težak i trebale su mi godine da ga shvatim i prihvatim. Uslijedili su Sonic Youth, Nirvana, Pearl Jam, ali PJ Harvey je bila moje prvo otkriće. Bio mi je super taj punk, ti lascivni, bizarni tekstovi, koji nisu bili baš klasični damski, ženski. To je ono što me ustvari formiralo”, otkrila nam je. Ivanka je također odrasla okružena različitim žanrovima.
“Meni se isto svašta sviđalo od glazbe. Brat i ja smo odrasli u Njemačkoj, mama je slušala tog Udu Lindenberga, to je neka umjetnička varijanta Let 3… Isto je 70-ih imao patuljke na sceni, malo i podsjeća na Mrleta, takva figura. Ljeti smo išli u Sijekovac pored Doboja, tamo su se slušali samo oni stari narodnjaci, ali onda kasnije u kući u Velikoj Gorici nas ‘pukne’ taj Zagreb. Sjećam se kad sam 80-ih počela izlaziti, bio je tu klub ‘100’ koji sam kasnije vodila. U ‘Stoku’ su mogli samo stariji od 18, a ispod je bio Klub mladih. Tu i tamo bi se uspjeli ‘prošvercati’ u ‘Stotku’, a tamo je svaki dan je bila slušaonica. Prva elektronska slušaonica, prvi koraci industrial techna su bili tamo četvrtkom, alternativa, underground. A petkom – disko, Mirzino Jato, Riblja Čorba”, priča nam Ivanka. Ida dodaje kako ima osjećaj da je “underground” danas prestao biti kul.
“U našoj mladosti je bilo jasno što je mainstream, a što alternativa. Danas među klincima alternativa kao da više ne postoji, kao da nije kul biti protiv sistema. Možda se i sluša ponešto malo egzotičnije, ali nema tu baš tog bunta, što mi je užasno čudno jer je sistem – odvratan. Cijeli je vrijednosni sustav jeziv, ima toliko razloga za bijes, politički, ekonomski, ekološki… I mi i mlađa generacija smo ‘anestezirani’ društvenim mrežama i ne razmišljamo o široj slici. Trebamo zajedno graditi novi svijet i spasiti ono sto smo već zeznuli”, smatra Prester, a Ivanka zaključuje kako većinu mladih danas ne zanima dublja poruka u glazbi.
“Mislim da je fora ta generacijska glazba, svaka generacija treba imati svog ‘it’ dečka i djevojku, ali tužno je držati se samo tih okvira. Normalno je da mladi ljudi traže izvođače svojih godina, evolucijski to ima smisla. Čudno mi je da me neki dečko od dvadesetak godina opsjeda na koncertu, normalno mi je da ide prema zvijezdi svoje generacije. Ipak, kad gledam ove nove bendove, slušam njihove tekstove, često mi je to sve besmisleno”, kaže. Kao iznimku izdvaja Vojka V, što potvrđuje i Ida. “Vojko ima te provokativne poruke koje su vrlo slatko upakirane da ne smetaju toj apolitičnoj generaciji, ali imaju dubinu. Jedan je od rijetkih koji ima to neko promišljanje”, smatra Prester. Rebeka nam otkriva kako njezina mlađa kći Sarah obožava Taylor Swift, ali i – Let 3. “Puštali smo joj i stari Let 3, nije odreagirala loše. Sjetila sam se odmah kako sam i sama, kao petogodišnjakinja, zavoljela njihovu pjesmu ‘Izgubljeni’, često je svirala u našoj kvartovskoj slastičarnici. Bila sam oduševljena”, kaže kroz smijeh. Ivanka kaže kako su joj posebno zanimljive takve slučajnosti koje nas naposljetku određuju kao osobe.
“Kao dijete, bila sam dupli gastarbajter – Bosanka, došla u Turopolje iz Njemačke. Sjećam se kako sam jednom, kao 16-godišnjakinja, ‘bauljala’ Zagrebom s prijateljicom i svratila do Studentskog centra. Tamo sam naletjela na predstavu skupine Kugle glumišta, gledala sam Zlatka Burića i Željka Zoricu Šiša. Dvije godine kasnije, na Velesajmu sam gledala La Fura dels Baus, španjolsko art kazalište. To je bilo nešto genijalno, eksperimentalno, krenuli su na nas s motornim pilama, svi su se razbježali iz paviljona… To su te slučajnosti, kazalište me pronašlo“, zaključuje Ivanka, koja je u tridesetima počela stvarati kazališnu glazbu. Ida se na to prisjetila vlastitih razvojnih procesa, slučajnosti koje su je kao okorjelu grungericu i punkericu približile drugim glazbenim žanrovima.
“U srednjoj sam imala mržnju prema svemu ‘sintetskom’. To mi je bila izdaja rock’n’rolla. Međutim, išla sam na jedan koncert u Berlinu i nastupala je Peaches. To mi je promijenilo život. Ona nastupa samo na matricu, nema niti jednog živog instrumenta, ali za mene je to najveći punk koji postoji. Totalno mi je pomaknula neke tabue, način na koji doživljavam muziku. Ne postoji karizma poput njezine, koja bi te tako izbacila iz kolosijeka. To mi je pokazalo da glazbu ipak treba promatrati malo šire. Onda te to kao ženu malo pokrene, takva ‘bomba’ od nastupa, zapitaš se zašto glumiš nekakvu damu”, kaže Ida. Kao utjecajnu figuru spominje i Marinu Perazić, dok Rebeka izdvaja Severinu.
“Sjećam se kako sam je jednom vidjela u blizini svoje osnovne škole. Bila sam jako mala, promatrala sam je izbliza, a ona mi je zbog moje neobične frizure rekla – ‘Mala, tebe će grom udrit’ koliko si munjena’. To mi je ostalo u sjećanju. Za mene je Severina predstavljala divu s ‘mudima’, koja istovremeno odiše nekom ljubavlju i autentičnošću“, govori Rebeka, a Ida se slaže kako je Seve jedna od naših rijetkih diva o čijem bi se životu lako mogao snimiti film. Nakon što smo se prisjetile različitih idola – bivših i sadašnjih – pitam svoje sugovornice smatraju li da glazbenici imaju odgovornost da svojim slušateljima, pogotovo onim mlađima, usade prave vrijednosti.
“Mene ne slušaju tinejdžeri, čini mi se kao da ne govorim njihovim jezikom. Tematski, mislim da im je to možda malo ‘pretoplo’ i ‘prenježno’. Primjerice, ja obožavam glazbu 80-ih jer se bazira na toj nekoj autoironiji, ima puno humora. S druge strane, u današnjoj modernoj glazbi glavna je poruka – ja sam bolji od tebe, jači sam, bogatiji. Takve stvari me nikad nisu motivirale u bilo kakvoj vrsti stvaranja, mene inspiriraju moja vlastita ranjivost i mane, želim da se ljudi pronađu u mojim problemima. Nadam se da će današnji klinci s vremenom generacijski prerasti taj materijalizam i elitizam koji dominira glazbom. Možda to dođe s odrastanjem…”, govori Ida. Ivanka pak ima iskustva i s onom najmlađom publikom.
“Kroz projekt ‘Kišni razdraganci’ direktno utječem na djecu zadnje tri godine. To je koncept, CD sa slikovnicom – Let 3 za djecu. Napravila sam pjesme za dječju predstavu, obuhvatila sam različite teme, kao što su piknik, rođendani… I tako ja s njima pričam, ali uvijek ubacim i neke teme o pravdi i nepravdi, dobru i zlu, tajnama. U takvim situacijama se osjećam kao da ih zaista educiram, pružam im neko neobično mišljenje. Kroz dječje programe se to stvarno može. Možeš nekog taknuti, utješiti. A na kojem to nivou uspijeva, nikad nećemo znati”, govori Ivanka. Pitali smo svoje sugovornice kako komentiraju kontroverznog glazbenika Dragana Despića Desingericu, popularnog među mladima, kojeg diljem Balkana mnogi prozivaju zbog njegovih tekstova i nastupa.
“Čitala sam njegove tekstove. Kroz svaku pjesmu provlači omalovažavanje i maltretiranje žena. ‘K*rvu vuci za kosu, i naši očevi tako su’. Da je u pitanju bilo koja druga kategorija stanovništva, bilo koja manjina – to bi bio skandal. Ali s obzirom na to da su u pitanju žene, to sve nekako prolazi ispod radara. Mladim je djevojkama to ‘soundtrack’ njihovog odrastanja. Pitam se zašto mladi to prihvaćaju, zašto uopće žele biti dio takve publike. S druge strane, veliko istraživanje nedavno je pokazalo kako više od 40 posto mladih u Hrvatskoj smatra da dečko ima pravo ošamariti djevojku ako ga živcira. Teško je reći što je tu bilo prije, kokoš ili jaje, ali činjenica je da su mlade djevojke oslabljene i ne znaju svoja prava. Kako to riješiti? Zabranama ili možda pojačanim građanskim i spolnim odgojem u školama? Ima li sam tu glazbenik odgovornost, teško je reći, ali definitivno bi se trebala pokrenuti neka javna rasprava o takvim temama. S nestrpljenjem iščekujem da se pojavi neki moćni glas nove generacije, koji će početi preispitivati takve stvari”, govori Ida, a Rebeka se slaže.
“Smatram da kao javna osoba Desingerica ima tu odgovornost. On vrši govor mržnje i to je horor, meni to smeta. Moja pjesma ‘Polagano’ tematizira upravo to, poimanje žene kao prostitutke, kroz neku dublju poruku koja je nažalost mnogima promaknula. Kritičarima je samo zasmetao žanr, jer je u pitanju trap pjesma. Samo je jedan shvatio da sam nastojala istražiti taj žanr i opisao je pjesmu kao ‘trap za odrasle’. Ali zanimljivo je kako su svi spremni kritizirati žanr, ali ne i govor mržnje koje pojedinci provlače kroz svoju glazbu. Hitno nam treba neki ‘reset’. Ja sam, primjerice, anksiozna oko svoje društvene odgovornosti, doživljavam je vrlo ozbiljno i upravo se zbog toga ponekad i ‘cenzuriram”, kaže nam. Ivanka pak smatra kako je na njoj kao pjevačici i javnoj osobi velika odgovornost.
“Užasno je bitno prenošenje te poruke svim generacijama. Često se osjećam kao da nisam dovoljno napravila. Cijeli život sam išla na sve prosvjede. Sjećam se kad sam bila ispred Kamenskog, bilo je svega par ljudi, a jedna od žena me pita: ‘A zbog koga ste vi tu?’ Samo su mi suze krenule. Pa zašto nismo svi tu? – pitala sam se. Moje zrelo odrastanje u Hrvatskoj, od devedesetih do danas, je konstantno promatranje raspadanja svih vrijednosti koje sam smatrala bitnima. Svaka tvornica me zaboljela, svaki ‘zviždač’. Strašno mi smeta ta nepravda, mafija… Želja mi je da ih se za života riješim”, priznaje nam Ivanka, a Ida je zeza kako je vrijeme da se upusti u političke vode.
“Pa moj život je politika. Kad me zaustave na granici, to je politika. Kad mi naplate parking tri eura ili brokulu četiri eura. Sve je to politika. Rap se rodio iz borbe protiv siromaštva, ali ovo više nije klasna borba. Društvo se raspada, a kako da ja o tome ne govorim? Postoje ti ljudi koji imaju hrabrost, primjerice Severina, koje ljudi slušaju, koji imaju platformu. I to mi je genijalno. Tako i ja mislim da imam odgovornost, da nije kraj dok ne zvižde kraj. Neki dan sam kupila tri pive na benzinskoj i dobila komentar – ‘Aha, bezalkoholne su’, kao žene ne piju. Došlo mi je da odgovorim svašta. Ali tu bi silom odgovorila na silu, a to nije rješenje. Moramo stalno sami sebi raditi ‘autocorrect’. S druge strane, ljudska smo bića koja žive i uživaju u životu”, smatra Ivanka. Za kraj smo pitali Rebeku i Idu kako su uspijevaju približiti svoje vrijednosti vlastitoj djeci.
“Moju stariju je nekako mimoišlo to materijalno, ona je u nekom promišljanju, ali mlađa je primjer fenomena ‘Sephora girls’. Što ja više ‘tupim’ o pravim vrijednostima, to ona više materijalnog traži. Njezin bunt je da želi biti na listi čekanja za Birkinicu, to je ta TikTok generacija, opsjednuta posjedovanjem svih trendi proizvoda. Međutim, niti toga se ne bojim dok god se s takvom djecom priča. To su sve faze, baš kao što sam ja promatrala Barbie kao mala i tugovala što nemam plavu kosu”, kaže Rebeka, a Ida se pita razgovaraju li uopće roditelji sa svojom djecom.
“Nedavno sam poslom bila u Vinogradskoj bolnici i vidjela ondje hrpu klinki od osam, devet godina. Pedijatrica mi je rekla kako boluju od poremećaja u prehrani. Nikad nije bilo toliko poremećaja u prehrani kod djevojčica u tako ranoj dobi, a doktorica to direktno povezuje s TikTokom”, ispričala nam je Prester, a Rebeka dodaje: “Ljute me roditelji koji takve ozbiljne stvari shvaćaju olako i ne razgovaraju s djecom, koji nisu svjesni u kakvom svijetu žive. Strah me u kakve će ljude odrasti njihova djeca. Zato se sa svojim kćerima trudim razgovarati o važnim temama svaki dan.“
Ida smatra kako je osim razgovora vrlo važno biti konkretan primjer svojoj djeci. “Želimo naučiti djevojčice da, primjerice, vole svoje tijelo. Ali kako da djevojčica zavoli svoje tijelo kad njezina mama komentira kako je debela svaki put kad prođe pored ogledala? Moramo biti primjer svojoj djeci, oni promatraju naš odnos prema svome tijelu, slobodnom vremenu, prema zajednici u kojoj živimo. Ne možemo ih forsirati da, primjerice, čitaju knjige, ako mi sami nikad ne čitamo knjige.” Rebeka kaže kako je tješi upravo to što su njezina djeca mnogo toga naučila od nje. “Gledam sad po starijoj kćeri, puno je stvari koje je ‘upila’ i na to sam jako ponosna. ‘Upila’ je te prave vrijednosti, tu borbu za pravdu. Učim kćeri da budu autentične, dopuštam im njihove ‘lude’ faze i mislim da je to jako bitno. Autentičnost se gubi kada se silno želiš nekome svidjeti, a vrlo često su taj netko roditelji. Na kraju krajeva, čak i ako 90 posto svijeta ne bude poput nje, sigurna sam da će uspjeti pronaći par istomišljenika”, uvjerena je.
Foto: Danko Šimunović
Make up: Tena Bašić
Hair: Andreja Ugarković
Zahvaljujemo brendovima y/GIA i Ira Rumora na ustupljenoj odjeći te baru TEN22 u kojem su nastale fotografije.
