Ako pratite rad Tihane Lazović sigurno vam ispod radara nisu prošla dva novija filma u kojima glumica igra glavne ženske uloge. Samo kad se smijem (Tina) i Živi i zdravi (Dragana) uradci su koji na dva različita načina ocrtavaju stvarnost u kojoj žive žene u Hrvatskoj i susjednim nam zemljama. Tihana je i Tina i Dragana, jedna proživljava najcrnji scenarij, dok druga tragikomično sudjeluje u onome što nam je svima novo/staro normalno.
U filmovima Vanje Juranić (Samo kad se smijem) i Ivana Marinovića (Živi i zdravi), Tihana je ušla u kožu dviju različitih žena koje možda svi poznajemo. Dva naoko različita filma djeluju kao prednastavak i nastavak. Ako generaliziramo, sve one situacije u kojima se pronalazimo i kojima se na prvi pogled smijemo u Živi i zdravi oblikuju društvo u kojem žive mnoge Tine.
Kad je u svojoj koži Tihana je”bold” žena koja glasno i jasno koristi svoj javni prostor i progovara o društvenim pitanjima. Zato smo željeli razgovarati s njom o stavovima na filmskom platnu i izvan njega.
Samo kad se smijem osvojio je cijeli niz priznanja što struke, što publike. U kontekstu teme filma koliko ti to znači?
Jako sam involvirana u sve projekte koje radim. Imam tu sreću da sam ”slobodnjak” pa mogu birati priče na kojima želim raditi. Zato se mogu potpuno predati svakoj priči i trudim se da nikada ne radim više projekata u isto vrijeme. Važno mi je kad nešto radim da sam skroz posvećena tome.
Za ovu priču jako dugo znam. Vanja mi je prije skoro 10 godina rekla da ima ideju za film na ovu temu i odonda sam držala tu informaciju negdje u mislima i razmišljala što bih napravila s ulogom Tine.
Koliko god je film inspiriran slučajem Ane Magaš, to nije njezina priča. Nisam niti imitirala nju niti smo se konkretno bavili tim događajem. Slučaj iz Zadra poslužio je samo kao poligon. Jako dugo sam negdje u sebi nosila tu Tinu. Išla sam tako daleko da sam znala koju će gumicu za kosu nositi, koje tikove će imati, način na koji će se smijati… Jako dugo je bila dio mene. Tek sad je se počinjem rješavati. Kad film izađe onda počinjem otpuštati.
Film Samo kad se smijem inspiriran presudom u slučaju Ane Magaš i svim sličnim slučajevima. Od toga je prošlo 17 godina, misliš li da se nešto promijenilo? Što misliš kako bi iznijela tu ulogu da se dogodila prije deset godina?
Ja sam bila mala djevojčica kad se to dogodilo. Bila sam potpuno nesvjesna sebe i društva u kojem živim. Imam divne roditelje, ali nitko od nas tada nije bio ”odgojen u feminizmu”. Tek kad sam krenula na fakultet i kad sam počela raditi, shvatila sam da svi mi živimo u patrijarhalnom društvu, neki više neki manje. Tada sam shvatila i što znači biti žena, što znači biti žena u ovom poslu. Počela sam uviđati koje su to sve situacije kada se osjećamo nelagodno, ali ne reagiramo.
Mogu reći da sam i ja kasno osvijestila tko sam u kontekstu žene. Iskustvo je pridonijelo tome da sam Tinu sagradila na ovaj način. Bilo mi je najvažnije da ona ne bude isključivo žrtva. Kada gledamo filmove te tematike onda su žrtve uglavnom pasivne i ništa drugo ih ne određuje osim te situacije. Nije to samo stvar filmova o obiteljskom nasilju. Često u filmovima, predstavama ili tekstovima žene služe samo kao ispomoć muškom glavnom liku. Mi još uvijek kaskamo za svijetom, ali stvari se mijenjaju. Polako to osvještavamo.
Otvoreno reagiraš i koristiš priliku da progovaraš o položaju žena u društvu, dijeliš objave aktivističkih profila, recentno si posvetila jednu od nagrada Severini… Gradi li se taj stav s godinama ili je to način na koji si bila odgajana?
Mislim da su mene odgojili ljudi s kojima sam se družila. Uvijek sam bila okružena genijalnim ženama, prvenstveno. Ne znam kada se točno taj trenutak dogodio. Krenula sam se baviti glumom u dvadesetima. Snimaš, počinješ raditi, puno je nepravde. I onda shvatiš da ne mora tako. Kad netko ispriča šovinistički vic, ja prije deset godina bih se nasmijala, bilo bi mi neugodno, ali svejedno ne bih reagirala. Da mi je barem tada došla neka žena, neka deset godina starija Tihana i rekla – ne moraš se smijati – meni bi to značilo ”svemir”.
Danas reagiram na sve što me smeta, ali to sa sobom često nosi etiketu teške osobe. Feminizam još uvijek ima negativnu konotaciju, uporno se stavlja u kontekst mržnje prema muškarcima. To nikako nije točno pa nažalost još uvijek moramo objašnjavat definiciju ravnopravnosti.
Postoji i tema žena koje slijede patrijarhat. U tome je ukorijenjeno puno internalizirane mizoginije i ne trebamo ih zbog toga kriviti i osuđivati. Mislim da svemu treba pristupati na nježan način i pokušati što više educirati ljude. Poanta feminizma je solidarnost i to da ja razumijem drugu ženu bez obzira na to što moji izbori nisu kao njezini. Uvažanje, razumijevanje i slušanje se može primijeniti na rješavanje svakog problema. Komunikacija je ključ svega, a to zaboravljamo.
Ponekad imam osjećaj kada nešto podržim na društvenim mrežama da stalno ponavljam iste stvari i da pričam nekom svom ”balonu” ljudi. Ipak, kad dobijem poruku od nekih meni nepoznatih osoba da ih je nešto dotaklo, kao recimo ovi filmovi, onda ponovno shvatim da su takvi razgovori važni i da imaju smisla.
Ne mogu odvojit aktivizam od umjetnosti. Ne mogu zamisliti da radim film o zlostavljanoj ženi, a da pri tom ne pratim što se događa oko mene. Tu se nameće i pitanje što znači biti glumac ili glumica. Nikad nisam imala želju samo prezentirati neki tekst. Za mene su gluma i umjetnost generalno, mediji kroz koje želim govoriti o stvarima koje se događaju oko nas. Živim svoje stavove i ne mogu protiv toga.
Dok sam gledala film jedna od najpotresnijih scena mi je bila ona kada Tina sama u kupaonici, prvi put, u ogledalu vidi tragove premlaćivanja. Za mene je to bio trenutak kada protagonistica shvati da ono što joj se događa nije samo noćna mora, nego stravična stvarnost i potpuno je sama. Kako si razrađivala lik? Koliku si odgovornost imala prema svim žrtvama zlostavljanja i publici?
Imala sam veliko povjerenje u Vanju, općenito bez toga je teško išta napraviti na setu, posebno kada su ovakve teme u pitanju. Najviše me je plašilo to što ja nemamo to iskustvo i što sam samo glumica u toj situaciji. Trenutak kada smo film poslali Sanji Sarnavki i kad je ona rekla da je to dobar film, onda sam odahnula.
Najteža je bila priprema za ulogu. Prikupljala sam različite podatke, čitala svjedočanstva, proučavala psihologiju žrtve, to su bili najteži trenutci. Kad dođeš na set, to sve treba ostaviti sa strane. Teške i emotivne scene se inače snimaju jako brzo. Nemoguće je verbalizirati kako se tada osjećam, jednostavno ulazim u neku drugu dimenziju. Na riječ akcija kreće adrenalin, odvajaš se od sebe. Zato glumci trebaju raditi na sebi i dobro poznavati svoje emocije da bi uopće mogli kanalizirati likove.
Recentno si glumila i Draganu u filmu Živi i zdravi koji prikazuje benignu, ”zabavnu” stranu patrijarhata na Balkanu. Kakva je uloga svakog od filmova u ukazivanju na probleme položaja žena na našim prostorima i koliko su uopće takvi filmovi važni? Kada ti banalni običaji prestaju biti smiješni?
Vjerujem da se kroz komediju mogu obrađivati jako važne teme, kao što je slučaj s filmom Živi i zdravi. Crnogorsko primorje je vrlo slično dalmatinskom, to su vrlo male razlike u mentalitetu. Ovo mi je prva komedija u kojoj sam imala glavnu ulogu. Prije svega oduševio me scenarij koji govori o svima poznatom i naučenom obrascu. Ti si mlada žena, završila si fakultet, imaš posao, i što sad? Sad te čeka udaja, čekaju te djeca. U filmu je zanimljiv sraz generacija, kako se njegova majka ponašala, a kako njezina, a što mi danas radimo.
Kod moje Dragane, anksioznost je pokretač svega, ali i neki pozitivan alarm. Iz napadaja panike ona shvaća da nešto nije u redu. Glavna tema filma Živi i zdravi je propitkivanje. Dragana voli svog budućeg muža, međutim ne želi biti u braku po zadanim uvjetima. Na svako njezino pitanje zašto, dobiva odgovor zato. To je nešto što možemo uočiti u bilo kojoj sferi našeg života. Važno je pitati se i kritički pristupati svemu pa i tradiciji, umjesto da bezglavo slijedimo.
Sve je to ispričano kroz humor, a znamo da nas na ovim prostorima humor ”spašava”. Zanimljivo da su reakcije publike išle od smijeha do zabrinutih uzdaha. Dobili smo i komentare da smo na neki način ”preveslali” gledatelje. Ali dobra komedija ima pravo nasmijati te, ali i ostavi grč koji poziva na razmišljanje.
Osim očitog isticanja položaja žena u našem društvu, oba filma ocrtavaju negativne aspekte patrijarhata i društvenih očekivanja za muškarce. Iz iskustva suradnje s muškim kolegama na filmu, kako općenito vidiš izgradnju komunikacije i rad na zajedničkom sustavu vrijednosti?
Muškarci su jednako pogođeni patrijarhatom kao i žene. To se tiče svih nas. Upravo zbog toga ne možemo gledati sve crno-bijelo. Mislim da moji muški kolege jednostavno nisu prošli situacije koje su prošle njihove kolegice. Najjednostavniji i najljepši put do izgradnje razumijevanja je slušanje i uvažavanje. Imala sam priliku raditi s mnogim divnim kolegama, Slavkom Sobinom, Goranom Markovićem, Goranom Slavićem, Živkom Anočićem… koji imaju baš te kvalitete.
Biti žena, biti glumica i biti javna osoba tri su izazovne kategorije. Koliko često imaš osjećaj da se glumice procjenjuje drugačije nego muške kolege i nakon svih priznanja?
Jennifer Lopez je o tome nedavno govorila. Općenito, glumci i glumice već godinama imaju različit tretman. Muškarcima u ovoj industriji više se tolerira neprofesionalnost, kašnjenje, nepripremljenost, nedotjeranost. Sve se pripisuje šarmu, osebujnosti, autentičnosti, izrazu umjetničkog bića. S druge strane, glumicama se to teško oprašta. To što su profesionalne i što zahtijevaju isto od svojih kolega često ide uz etiketu dive, teške ili umišljene osobe. To je neiscrpna tema o kojoj ću ja uvijek pričati.
U poslu sam perfekcionist i obavljam ga savjesno. S godinama iskustva dolazi i taj stav da isto očekuješ od kolega na poslu. Nemam više problem s tim kako će me se doživljavati ako kažem da nije u redu što netko kasni sat vremena sa set.
Za kraj jedno jednostavno pitanje. Što te ljuti, a što te čini sretnom?
Ljuti me nepravda, znam da to zvuči banalno, ali dok pratim što se događa u svijetu ne mogu se oteti tome. Ljute me još neke stvari samo što pokušavam postići da se ne opterećujem iz dana u dan jer shvaćam da ne mogu puno napraviti. Zato se posvećujem stvarima koje volim i činjenici da mogu samo u svom mikrosvemiru stvarati promjenu i to malim akcijama.
Sreća je jednostavna. Sretna sam kad sam s mužem kod kuće, dok gledamo film seriju ili čitam neku dobru knjigu. Kad sam okružena svojim ljudima. Neki obični dosadni dani me čine najsretnijom. Kada sam ja ja, to je sreća.
Foto: Mirta Cindrić
Zahvaljujemo Art studio Hrvoje Majer na ustupljenom prostoru za fotografiranje.
