Cijelo jutro si predbacujem jer sam jučer šogorici bezobrazno odgovorila nakon što mi je po stoti put postavila “ono staro”: Kad ćete imati djecu? Malo si danas zamjeram i to što sam se u posljednja dva mjeseca udebljala tri kile, najviše od stresa. Pomalo se mrzim jer sam uzela tri dana godišnjeg za rođendan pa se sada nikako “sastaviti” s poslom. Predbacujem si i što sam neorganizirana i kasnim na sastanak minimalno pola sata. Muči me i što oprani veš već 28 sati nisam prebacila iz perilice u sušilicu pa ću ga sad iznova morati prati. Kopka me ovaj mjesec i budžet, potrošila sam za vikend 200 eura na odjeću, lako kao da je 200 kuna, a leasing i gorivo još nisam platila. Najviše me razara krivnja jer sam digla kredit za stan s 37 godina!
Ali slušaj ovo…
Moja najbolja prijateljica si na subotnjem ručku opet predbacuje što je “divljački graknula” na brata koji joj ne pomaže oko tate koji ima rak. Moja druga prijateljica po stoti put uređuje CV. Nikad ga do sada nikome nije poslala – uvijek se opravdava kako ga mora “završiti”. Istodobno je na poslu očito mobingiraju – čak to više ne rade u rukavicama, nego prilično direktno.
Moja treća prijateljica živi sama. Svake nedjelje pobožno na koljenima riba kupaonicu, ali lagano pizdi na kavi već mjesecima jer joj je stan “neobjašnjivo prljav”, a slike iznad kauča treba spustiti za 10 centimetara. Muž joj je umro prije tri godine.
Pa nastavljam…
Moja četvrta prijateljica već godinama radi na poziciji za koju je prekvalificirana. Uredno dobiva plaću za nižu poziciju, a zadaće na poslu uključuju voditeljsko/menadžerske aktivacije. Uz to je i u vezi u kojoj se ne seksa i već se pet godina preispituje zašto.
Peta poznanica ide na umjetnu oplodnju, a kad se pokrene ta tema glavni zaključak joj je: “Prekasno sam odlučila imati dijete, pa je sada očito ovo kazna”.
Moja poznanica od poznanice si zamjera što je ostavila dijete kod mame dok je ona na službenom putu. Moja wannabe prijateljica na Instagramu zamjera si jer je rano morala prestati dojiti. Sada ima podcast o dojenju.
Tko su te žene?
Moje žene. Redom uspješne, svaka u svom životnom polju: neke su se ostvarile kao majke, neke poslovno, neke u oba polja, neke samo putuju po svijetu… One su marketinški accounti, PR savjetnice, voditeljice EU projekata, doktorice, pravnice, vlasnice manjih biznisa, freelancerke, umjetnice… Voze aute koje su same kupile, neke
imaju svoje stanove, neke su ih naslijedile, neke imaju hobije, neke gledaju Barbie, druge Oppenheimera, neke isti dan oba filma, neke doje u parku, neke subotom dolaze doma usred noći nakon karaoka u Dalmatinskoj (svi znamo o čemu pričam). Neke jedu po restoranima, neke vrhunski kuhaju, neke idu psihologu, neke samo u teretanu, neke imaju virtualnog life coacha.
Ja sam, pak, medijski i marketinški stručnjak. Trenutno radim tri posla po 14 sati dnevno. Proputovala sam 20-ak zemalja, a planiram još 50-ak. Osvojila sam minimalno pet svjetskih nagrada na različitim projektima. Brinem o bolesnoj majci, otplatila sam roditeljima kredit za stan s 25 godina, i počela raditi full time s 19 godina. Nosim Zaru i second hand Pradu, ne znam roniti, pamtim sve rođendane najdražih ljudi. Stižem na sve evente i proslave, čuvam tuđu djecu po potrebi. Glasno se smijem i često pretjerujem s emotivnim reakcijama. U stabilnoj sam vezi. Gledam vjenčanice, ali ne planiram vjenčanje. Imam psa. Subotom idem na Sljeme, volim Istru, a nedjeljom spavam do podne.
A što nam je zajedničko?
I ja, i sve one redom – sebi nešto zamjeramo! Nije to nešto što se često ili naglas ističe, ali premotaš li naše razgovore sve je jasno. Spominju se te situacije kroz ironiju, memove i TikTok videa koje “shareamo” po “ženskim grupama”. Osjećaj je uvijek isti. Da si mogla više, bolje, drukčije, nježnije, pametnije, suzdržanije ili odlučnije. Čak i kad svi predočeni dokazi upućuju da su u nečem uspjele, samo trenutak nakon, počinju ponavljati da su zapravo imale sreće, da im je netko pomagao, onda začine s onom poznatom: ‘”Ma nije to ništa…” Tog uspjeha automatski se i naoko vrlo lako odriču.
Pitam tebe: Obuzima li te osjećaj da nisi dovoljno dobra, da si “fejkerica”, varalica, da ti je nešto darovano, a ne da si to zaslužila svojim radom, trudom, znanjem ili iskustvom?
U stručnoj literaturi postoji pojam koji bi mogao opisati taj osjećaj. Imposter sindrom uveden 1970-ih, objašnjen je kao psihološko iskustvo u kojem se netko osjeća lažno ili “fake” unatoč svim uspjesima koje je postigao. Jednostavno, ima izrazit negativan osjećaj prema samom sebi. Može se pojavljivati u kontekstu karijere, veza, prijateljstva, ili naprosto oko svega i u svim situacijama. Fenomen je dosta frustrirajući jer sputava osobu da se osjeća ponosno i samopouzdano zbog onoga što je doista odradila, zaradila, uspjela i što zaslužuje osjećati. Samosabotaža. Vezan je većinski za uspješne žene i impresivne individualce. Osobe osjećaju dvojbe, čak i u područjima koja su već odavno usavršili. Ono što čovjek potom proživljava jest konstantno negativno kvocanje u glavi koje vas potiče da odete još dublje u samorazočaranje. Ovaj sindrom, nažalost, nikad nije uvršten u službene dijagnoze mentalnih bolesti, ali istraživanja pokazuju kako će čak 70 posto ljudi u nekom trenutku svog života iskusiti bar jednu epizodu ovog sindroma. A žene posebno.
Opet pitam tebe: Jesi li se i ti danas “izbičevala” ili planiraš tek kada padne mrak?
Najgore je da što više razmišljaš o određenoj situaciji, sve dublje upadaš u bezizlaznu provaliju preuveličavanja i samokritiziranja – razvijaš različite scenarije kako je ta situacija trebala završiti, što si mogla/trebala reći, kako si trebala napraviti. Nekad prestane nakon nekoliko minuta jer te stigne druga životna briga, a nekad potraje cijelu noć. Jer bičevanje je noću i jače, ostaješ sam u svojim mislima, u tišini, pa se i glasnije čuje.
Pitam te, onako iskreno: Jesi li mogla bolje – prema sebi?
I danas i jučer i prije dvije godine.
Živimo u zemlji u kojoj klečavci subotom u centru Zagreba mole da preuzmu kontrolu nad životima svojih i tuđih žena. U našoj zemlji majka se već 12 godina bori da može normalno viđati i odgajati svoje dijete zbog sudskih i proceduralnih pogrešaka. Ista je to zemlja u kojoj je u posljednjih 20 godina ubijeno 400 žena – jer nisu bile dobre žene, majke, kućanice, služavke ili su samo nekome u krivom trenutku “stale na živac”.
Živimo u društvu u kojima su mnoge od nas žrtve love bombinga, koje završava prisilnom kontrolom, uzimanjem potpune autonomije i teškim zlostavljanjem. Naše društvo i dalje na špici raspravlja o tome je li vrisak žene koju prebija muž na snimci stvaran ili je ona jako dobra glumica. U našem društvu žene trpe brakove u kojima žive u permanentnom strahu od gubitka jedinog krova nad glavom, djeteta kojeg su rodile ili čak i korice kruha. Živimo u društvu u kojem je tek uveden femicid kao kazneno djelo! U društvu u kojem su nas institucije toliko puta iznevjerile. Živimo u zemlji u kojoj se mizoginiji i seksizmu aplaudira fizički i na društvenim mrežama, emojijima. U kojoj je OK pred Severinom otkopčavati šlic na javnoj televiziji. Živimo u društvu gdje kao samohrana majka nemamo gdje ostaviti dijete dok su školski praznici i moramo na posao, a kamoli imati vremena za pošten pregled dojke ili odlazak ginekologu.
Mi doslovno opstajemo u zemlji u kojoj naše sugrađanke nemaju za uloške i tampone.
Eto tako živimo. I zato…
Nisam tu da ti pametujem, nisam stručnjak da ti objašnjavam da je “samobičevanje” čin protiv tebe. I sama sam u istom košu.
Tu sam da ti kažem da nisi sama s tim mislima i da svaka od nas proživljava isto ili slično, ovisno o tome u kojoj dekadi je rođena. Manje je bitno zove li se to Imposter sindrom, usputni manjak samopouzdanja i vjere u sebe ili samo loš dan u lošoj okolini.
Ovdje je bitnije da naučiš kako ti prvi izbor uvijek mora biti ovaj: Ja vrijedim, ja sam to zaslužila, ja sam to zaradila, dobro sam to odradila, svaka mi čast.
Jer tako realno i jest.
Sjeti se ovog teksta već sutra kad se nanovo odlučiš “izbičevati” – zbog neuspjeha ili zbog uspjeha, pa barem iz inata odustani. Iz inata svima onima koji će te i dalje bičevati u javnom prostoru – riječima ili djelima, konstantno i bez mrvice milosti. Takvih je, dokazala sam ti, previše oko tebe.
Tu sam i da te pozovem – odi na neki trg danas, odi na ulicu, budi dio marša za žene. Možeš šutjeti, a možeš i vikati. Bitno je da se pojaviš.
Sretan ti Dan žena, kraljice!
Foto: Instagram
